U Hrvatskoj je oko 30.000 radnika organiziranih u 254 podružnice učlanjeno u Sindikat PPDIV-a, a gotovo trećina ukupnoga članstva nalazi se na području pet slavonskih županija (Osječko-baranjske, Vukovarsko-srijemske, Brodsko-posavske, Virovitičko-podravske i Požeško-slavonske), odnosno njih oko 9500 u 95 gospodarskih subjekata koji se bave djelatnošću prehrambene, poljoprivredne i duhanske industrije te vodoprivrede. Time je regionalni ured Sindikata PPDIV-a u Osijeku pokrio oko 60 posto tvrtki u regiji među kojima su Belje, Đakovština, PPK Valpovo, VUPIK Vukovar, Sladorana d.d. Županja, Žito d.o.o., osječki Kandit d.d. kao i Kandit Premijer, Novi Agrar i druge. Regionalni povjerenik PPDIV-a za Slavoniju i Baranju, Šimo Orešković, otkriva kakav je standard radnika u toj najzačajnijoj djelatnosti u ovom dijelu Hrvatske nakon provedene privatizacije te što se može očekivati u onim tvrtkama kojima taj postupak tek predstoji.

Koliko je radnika u tvrtkama s područja Slavonije i Baranje, a gdje je Sindikat PPDIV-a prisutan, zaštićeno kolektivnim ugovorima?
Sva velika poduzeća imaju kolektivne ugovore. Na području regije koju pokrivamo 80 posto radnika učlanjenih u Sindikat PPDIV-a njime je zaštićeno. Brojimo gotovo 60 kolektivnih ugovora. Imamo, primjerice, čak i dva poduzeća gdje su svi radnici, pa čak i direktori, članovi ovoga sindikata.

Kakve su plaće?
Najkvalitetniju razinu plaća imamo u vodoprivrednim, duhanskim i prehrambenim poduzećima dok je najniža u poljoprivredi. U Belju možemo biti nezadovoljni niskom razinom plaće jer se prosijek kreće oko 3.000 kuna. To je gotovo za 100 eura manje od prosijeka u Osječko-baranjskoj županiji koji iznosi 3.750 kuna. Smatramo da i Belje treba napraviti jedan pomak u sustavu Agrokora. Upravo i pregovaramo oko izmijena Kolektivnoga ugovora. Ondje očekujemo značajno povećanje plaće, ali u godinama koje dolaze jer je to i u interesu vlasnika koji je puno u Belje ulagao. Dakle, radnici Belja trebaju imati samo malo strpljenja jer bi im se plaće trebale značajno povećati. U osječkom Žitu d.o.o. prosjek je oko 4.00 kuna neto i doseže gotovo državnu razinu. U Karolini, Kandit Premijeru, Kanditu i Tvornici ulja Čepin plaće se kreću oko 4000 kuna. U šećeranama su plaće visoke pa se u vrijeme kampanja prerade šećerne repe kreću između 6000 i 7000 kuna. Tada se ondje mnogo radi jer je riječ o napornoj proizvodnji. Ispod županijskog prosijeka je PPK Valpovo sa 3200 kuna, Novi Agrar sa 3300 kuna dok u Đakovštini bilježe prosjek od oko 4100 kuna.

Jeste li zadovoljni provedenom privatizacijom tvrtki u sektoru kojega pokriva Vaš sindikat?
Kada se tiče velikih subjekata, izražavam zadovoljstvo u odnosu na već privatizirane tvrtke koje dalje uspješno rade. Prije svega, tu mislim na Belje jer je ono bilo na rubu propasti i stečaja, a ulaskom Agrokora je spašeno. Prema zadnjim informacijama koje imamo, ondje je do sada u razvoj uloženo gotovo 900 milijuna kuna. Dakle, u mnogome je podignuta razina njihova poslovanja. Značajna je i uloga osječkoga Žita d.o.o. u ovoj regiji jer su oni gotovo najveći proizvođači svinja poslije Belja, a u svojem vlasništvu sada imaju i tvrtku Novi agrar. S druge strane, imamo jedan veliki problem koji nam je u interesu riješiti. Riječ je o PPK Valpovu. Teška situacija kod njih traje od vlasničke krize, kada radnici kao većinski vlasnici nisu uspijeli dobro poslovati i raditi. Nakon toga su trebali prvo smoći snage da restrukturiraju samu tvrtku, riješiti ih suvišnih troškova i uložiti u razvoj, ali to nisu mogli iz niza razloga. Prije svega su htijeli voditi socijalnu politiku, da se nikome ne da otkaz. Nakon svega, radnici su vrlo jasno rekli da svoje vlasništvo prepuštaju nekome drugome, tko će dalje ulagati i osigurati radna mjesta. Time su dali do znanja, da ne žele biti vlasnici, ne zato što ne bi htijeli, nego zato što ne mogu. Što se tiče PPK Valpova, ondje smo kao sindikat dali svoj doprinos i uspostavili kontakt s hrvatskom Vladom koja je obećala pomoći, ali ćemo vidjeti što će biti nakon izbora. Bez obzira tko dođe na vlast, okupirat ćemo ju da riješi ovaj problem jer smo već godinu dana u pregovorima s Agrokorom između kojega postoji dobra volja, a ja bih rekao i jedna opća suglasnost, da se pomogne tome agrokombinatu, pa i uđe u vlasničku strukturu. Slična situacija na području regije je i u PP Orahovici. Radnici su većinski vlasnici i, također, imaju ogromnih teškoća u svojem poslovanju, pa traže strateškoga partnera. Najdalje je u tome procesu otišla Đakovština d.d. iz Đakova, ali su se oni već davno riješili poljoprivrede i okrenuli razvoju industrije. Oni su se sigurno izvukli, ali ćemo tek vidjeti kako će njihova privatizacija dalje izgledati jer još uvijek otplaćuju dionice. Vlasništvo će kod njih biti relativan pojam, a sudbinu će im određivati tržište.

Što očekujete od privatizacije VUPIK-a, Tvornice ulja Čepin d.o.o. ili županjske Sladorane?
Čepinska Uljara je dio nekadašnjega IPK Osijeka, a kako će njihova privatizacija teći, za sada ne znamo. No, u njoj ćemo svakako sudjelovati zastupajući interese radnika kojih je ondje oko 200. Mislimo da rješenje za Uljaru postoji i da tu problema ne bi trebalo biti. U problemima, pak, grca VUPIK koji je radnicima iz novca dobivenog za poticaje i štetu od suše trebao platiti poreze i mirovinsko osiguranje za drugi stup, a to nije napravljeno. Radnici sada traže da “pritisnemo” vlasnika da im se to plati kako bi ostvarili svoja prava jer će biti uskraćeni, primjerice, za povrat poreza. U županjskoj Sladorani, također, imamo svoje članstvo. Ondje je stvoren jedan koncept privatizacije koji bi trebao biti od interesa za Grad, Županiju i radnike, a tek ćemo vidjeti hoće li kao takav ići u privatizaciju. Interesantni su nam, i kao sindikat ćemo djelovati u interesu radnika.

Malih poljoprivrednih tvrtki u sindikatu je 30 posto

Gdje su najveći problemi u radu sindikata?
Problem su mala poljoprivredna poduzeća koja broje između 15 i 30 zaposlenika. Njih je u sindikatu oko 30 posto. Riječ je o poduzećima koja egzistiraju na području općina i koja se uopće nisu profilirala jer su tek nedavno dobila zemlju u koncesiju. Sada se javlja veliki interes da ih netko kupi. Kroz taj oblik nove privatizacije mora se popraviti i položaj njihovih radnika, što će nam biti u fokusu u idućem razdoblju. Oni su do sada činili neku socijalnu kategoriju stanovništva jer da ne žive na selu, oni bi, definitivno, bili socijalni slučajevi. Preživljavali su samo zahvaljujući vlastitom komadu zemlje i stoke što imaju po stajama, ali takvo stanje dugotrajno ne može opstati.

Europsko energetsko tržište

‘Treba nam Europska energetska banka’

Pokreni nešto svoje

Kako biti dobar roditelj u vremenu digitalizacije i umjetne inteligencije?