Korisnici dobrovoljnih mirovinskih fondova, pogotovo onih koje sufinanciraju poslodavci, povlače sve veće iznose novca, no u sustav i dalje pristiže znatno više sredstava nego što iz njega izlazi. Financijski stručnjaci ističu da ovo nije znak sistemske krize, već dokaz da mogućnost slobodnog raspolaganja ušteđevinom gradi povjerenje građana. Međutim, pravi problem leži na sasvim drugom mjestu – u individualnim financijskim odlukama koje dugoročno mogu biti vrlo štetne. Rast vrijednosti povučenih sredstava ponovno je otvorio raspravu o tome promatraju li zaposlenici ove modele kao dugoročnu štednju za starost ili tek kao svojevrsnu “kasicu prasicu” za brzu gotovinu. Iako u pojedinim razdobljima vrijednost isplata primjetno raste, ukupni priljevi i dalje uvjerljivo nadmašuju odljeve, što potvrđuje stabilnost sustava trećeg stupa, piše Blic.

pravo umirovljenika

Mnogi umirovljenici ovo ne znaju, a moglo bi im biti od velike financijske pomoći

Ključni razlog za pojačano podizanje novca leži u povoljnim tržišnim uvjetima na svjetskim burzama. Mirovinski fondovi dio imovine ulažu u dionice, pa kako njihove cijene rastu, štediše na svojim računima vide sve veće iznose. Mnogi tada dolaze u iskušenje da realiziraju ostvareni profit i unovče zaradu. Kada ljudi vide koliko je njihova ušteđevina porasla, žele materijalizirati taj dobitak. To ne mora nužno značiti gubitak vjere u program – često je u pozadini upravo suprotno: korisnik podiže sredstva jer želi praktičnu potvrdu da su ona zaista u njegovom privatnom vlasništvu i da njima može slobodno raspolagati u bilo kojem trenutku. Ovaj psihološki moment potvrde ključan je za izgradnju dugoročnog povjerenja, iako sama odluka o isplati u tom trenutku nije uvijek i najpametnija.

Iskustva s ranijim državnim reformama stvorila su kod građana opravdan strah da bi država mogla promijeniti pravila “u hodu” i prisvojiti ušteđevinu. Zbog toga su suvremeni dobrovoljni mirovinski planovi dizajnirani potpuno drukčije: sredstva su privatna, nasljedna i dostupna za isplatu i prije odlaska u službenu mirovinu. Sustav u sebi ima ugrađen mehanizam koji štedišama omogućava da se osobno uvjere u njegovu sigurnost – novac se može povući u bilo kojem trenutku, bez čekanja starosne granice. Ako korisnik zatraži prijevremenu isplatu, dobiva cjelokupan iznos vlastitog uloga i ostvarenu zaradu, uz plaćanje poreza na kapitalnu dobit. Mnogi zaposlenici testiraju ovaj mehanizam u praksi upravo kako bi dobili opipljivu potvrdu da im je novac zaista dostupan, piše Blic.

Povećan broj povlačenja novca često je povezan i s fluktuacijom radne snage na tržištu. Kako svaka tvrtka ugovara suradnju s određenom financijskom institucijom, prelazak u drugu firmu automatski otvara novi račun za zaposlenika. Iako postoji opcija prijenosa sredstava sa starog na novi račun, mnogi radnici to ne koriste, pa završe s nekoliko aktivnih računa u različitim fondovima. Neki korisnici podižu novac jednostavno kako bi “ispeglali” svoje osobne financije i zatvorili nepotrebne račune. Iako to nije najracionalnije rješenje, jer se novac može neoporezivo prebaciti i nastaviti akumulirati dobit, građani masovno koriste tu opciju zbog jednostavnosti. Mogućnost prijevremenog podizanja novca pruža empirijsku sigurnost, ali financijski savjetnici apeliraju: ako vam taj novac nije nužan za tekuću potrošnju, najpametnije ga je ostaviti u fondu.

Odustajanje od štednje je čista financijska pogreška

Glavna prednost ovih modela u odnosu na samostalno držanje novca u banci jest obvezujuće sudjelovanje poslodavca. Standardni mehanizam predviđa da na svaki iznos koji zaposlenik izdvoji sa svoje bruto plaće, poslodavac dodaje svoj definirani postotak, a u Hrvatskoj na to dolaze i državni poticaji. Praktično, kako naglašavaju i financijski stručnjaci u regiji, na svaka četiri eura koje uštedi radnik, poslodavac može dodati još tri. Čak i ako zanemarimo primarnu, mirovinsku svrhu, zaposlenik kroz prijevremenu isplatu uzima znatno više od onoga što je sam uložio. Promatrano isključivo kroz matematiku, odustajanje od dobrovoljnog mirovinskog plana uz podršku poslodavca predstavlja veliku financijsku pogrešku, jer se time izravno odričete “besplatnog novca” koji vam poslodavac stavlja na stol, piše Blic.

Surova realnost: Mirovina će iznositi tek četvrtinu plaće

Ipak, treba biti realan: privatni mirovinski planovi ne mogu u potpunosti riješiti duboke strukturalne probleme državnih fondova. Njihova je uloga dopuniti državne mirovine, a ne ih u potpunosti zamijeniti. Mirovinski sustavi širom svijeta suočavaju se s dramatičnim padom stope zamjene – pokazatelja koji mjeri koliki postotak posljednje plaće čini prva mirovina. U Hrvatskoj, zbog izrazito nepovoljnih demografskih kretanja i omjera radnika i umirovljenika koji je pao na alarmantnih 1:1,28, situacija je posebno izazovna. U narednim desetljećima, stopa zamjene bi s nekadašnjih 45 posto mogla pasti na manje od 25 posto. To znači da bi mirovina prosječnog radnika u budućnosti mogla iznositi tek četvrtinu njegove dotadašnje zarade, što je nedovoljno za dostojanstven život.

Pred suvremenim ekonomijama leži dvostruki izazov: s jedne strane, građane treba intenzivno poticati na samostalnu akumulaciju kapitala kroz privatne fondove, a s druge, javni mirovinski sustav zahtijeva stabilnost i otpornost na dnevnopolitička obećanja. Mirovinski modeli moraju se projektirati na rok od najmanje 40 godina, koliko traje prosječan radni vijek. Međutim, politika funkcionira u kratkim četverogodišnjim ciklusima, gdje nakon svakih izbora postoji iskušenje da se iznova prekrajaju pravila. Ta kontradikcija između kratkoročnih političkih poena i dugoročne financijske sigurnosti predstavlja jednu od najozbiljnijih prijetnji za povjerenje građana u mirovinski sustav.

Vrhunski stručni tim

Od ordinacije s jednom stomatološkom stolicom do centra za najzahtjevnije dentalne zahvate

ZAMAH INVESTICIJAMA U OBNOVLJIVE IZVORE

Stjepan Čerkez: ENNA je otvorena za suradnju na razvoju velikih vjetroelektrana, solarnih elektrana i baterijskih sustava u Hrvatskoj i regiji