Diljem svijeta vlade ponovno koriste alate industrijske politike – subvencije, porezne poticaje, javne financije, trgovinske mjere i stratešku regulaciju – kako bi oblikovale svoja gospodarstva. Južna Koreja nije iznimka. Vlada predsjednika Lee Jae-Myunga pokrenula je ambicioznu strategiju za promicanje poluvodiča, AI infrastrukture, robotike i drugih naprednih industrija, s ciljem jačanja budućeg rasta i konkurentnosti.

No, put vrvi preprekama. Povratak industrijske politike nije samo politički trend. Tržišta često nedovoljno ulažu u nove tehnologije zbog propusta u koordinaciji, eksternalija učenja i ekonomije razmjera. Ali u vrijeme kada su tehnološko vodstvo i otpornost opskrbnih lanaca dospjeli u središte nacionalne sigurnosti, vlade si ne mogu priuštiti čekanje. One se sada više ne pitaju trebaju li voditi industrijsku politiku, već kakva im je primjerena.

Južna Koreja već je bila u ovoj situaciji. 1970-ih – usred stalnih prijetnji iz Sjeverne Koreje i sve većih sigurnosnih zabrinutosti proizašlih iz Nixonove doktrine i djelomičnog povlačenja američkih trupa iz Koreje – pokrenula je inicijativu za tešku i kemijsku industriju (HCI), s ciljem ubrzanja industrijske nadogradnje i stvaranja novih komparativnih prednosti.

Nova transformacija

Djelomično nadahnuta uspješnom industrijalizacijom Japana, inicijativa za tešku i kemijsku industriju nastojala je transformirati industrijsku strukturu zemlje, promicati izvoz i smanjiti ovisnost o uvoznim strojevima i opremi za obranu. U tu je svrhu vlada koristila ciljane kredite, porezne poticaje, jamstva za strane zajmove i industrijske zone kako bi ubrzala privatna ulaganja u šest strateških industrija: čelik, strojeve, petrokemiju, brodogradnju, elektroniku i obojene metale.

Temelj uspjeha bila je sposobna ekonomska birokracija – koja je koordinirala financije, infrastrukturu i promicanje izvoza – i dugotrajna politička predanost, pri čemu je dugi mandat tadašnjeg predsjednika Park Chung-Heeja (1963.–1979.) osigurao politički kontinuitet potreban dugoročnoj industrijskoj transformaciji. Jednako važno, rastuća skupina vještih južnokorejskih inženjera, menadžera i tehničara usvojila je strane tehnologije i dodatno ih unaprijedila. Kombinacija državne potpore i izloženosti međunarodnoj konkurenciji potaknula je učenje kroz rad i akumulaciju kapaciteta, što je južnokorejskim tvrtkama omogućilo brz uspon u globalnim lancima vrijednosti.

Tijekom 1980-ih, povoljni vanjski uvjeti – uključujući jeftiniju naftu, niže kamatne stope, slabiji korejski von i sve veću globalnu potražnju – pružili su dodatni poticaj, omogućivši tamošnjim teškim industrijama da postanu glavni zamašnjaci izvoza. Takvi se uvjeti danas ne mogu uzimati zdravo za gotovo. Ipak, Južna Koreja nema drugog izbora nego upustiti se u još jednu tehnološku transformaciju pod vodstvom države, ovoga puta usmjerenu na AI i naprednu proizvodnju.

Vlada je najavila nacionalnu strategiju s ciljem da postane jedna od tri vodeće svjetske sile u području AI-ja i učvrsti globalno vodstvo u proizvodnji poluvodiča. Posebni zakon o poluvodičima pruža infrastrukturnu i regulatornu potporu kako bi se ubrzala nova ulaganja. Tri mega-projekta za veliki skok naprijed ciljaju razvoj regionalnih središta za vrhunske industrije kroz javno-privatna ulaganja u poluvodiče, podatkovne centre za AI i robotiku.

Bihevioralni laboratorij

Ova tvrtka koristi inovativan alat za zapošljavanje i razvoj zaposlenika

Vrhunski stručni tim

Od ordinacije s jednom stomatološkom stolicom do centra za najzahtjevnije dentalne zahvate

Vlada i velike tvrtke zajednički su najavile planove novih ulaganja koja premašuju 1500 bilijuna vona (oko 1 bilijun dolara), što je otprilike dvije trećine korejskog BDP-a, čime se označava najveća industrijska inicijativa u zemlji još od inicijative za tešku i kemijsku industriju (HCI). Samsung Electronics i SK Hynix planiraju uložiti 911 bilijuna vona u nova proizvodna središta za poluvodiče, dok druge vodeće tvrtke znatno ulažu u podatkovne centre. S druge strane, vlada nudi nova financijska sredstva -uključujući Fond za budući odgovor i Nacionalni fond za rast – kako bi mobilizirala dugoročni kapital za strateške industrije i inovacijske ekosustave.

Odabir pobjednika

Kao i 1970-ih, vlada Južne Koreje identificira strateške industrije, mobilizira kapital i postavlja industrijsku transformaciju kao ključnu za rast i nacionalnu sigurnost. No za razliku od inicijative za tešku i kemijsku industriju (HCI), koja je težila usvajanju i nadogradnji stranih tehnologija, nova strategija cilja natjecanje na globalnoj tehnološkoj granici, gdje je neizvjesnost veća, a tvrtke su često u boljoj poziciji od države da prepoznaju najbolje inovacije.

Praktični izazovi također su golemi. Tvornice poluvodiča i AI infrastrukture zahtijevaju ogromna ulaganja, visoko specijalizirane inženjere te masivne i pouzdane izvore električne energije i vode. Osiguravanje tih resursa, kao i zemljišta i dozvola, mogao bi odgoditi projekte godinama, a moglo bi proći još godina da nova tvornica poluvodiča počne s radom, što odluke o ulaganju čini vrlo osjetljivima na cikluse poluvodiča. Današnja nestašica čipova lako bi se sutra mogla pretvoriti u višak ponude ako potražnja oslabi prije nego što novi kapaciteti postanu dostupni.

Osim toga, privatne tvrtke danas djeluju u puno strožem regulatornom okruženju nego 1970-ih pa je privatno ulaganje manje osjetljivo na državne inicijative. Ne pomaže ni to što današnja demokratska politika neizbježno stvara kratkoročne političke horizonte, što desetljećima znatno otežava očuvanje kredibiliteta, više nego što je bilo pod Parkom. Tome se pridružuje i sve veća konkurencija iz Kine, danas daleko opasniji suparnik nego 1970-ih. Kina se već nametnula kao predvodnica u AI-ju i mnogim naprednim proizvodnim granama te brzo smanjuje jaz u poluvodičima, dijelom i zbog kontinuirane državne potpore.

Južna Koreja – i druge zemlje koje ponovno otkrivaju industrijsku politiku – moraju prepoznati granice strategije usmjerene na “odabir pobjednika” i usmjeravanje kapitala. Samo konkurentna tržišta i sami inovatori mogu odrediti koje će tehnologije i tvrtke prevladati. Vlade mogu i moraju izgraditi učinkovite inovacijske ekosustave ulaganjem u javna dobra ondje gdje tržišta zakazuju: vrhunska sveučilišta, temeljna istraživanja, pouzdanu energetsku infrastrukturu i učinkovitu regulaciju.

Inicijativa za tešku i kemijsku industriju (HCI) nije bila savršena. Poticala je prekomjerno zaduživanje, dupliciranje ulaganja i znatne viškove kapaciteta, stvarajući strukturne ranjivosti koje su pridonijele financijskoj krizi 1997. godine. Ipak, pretvorila je gospodarstvo Južne Koreje u tehnološku silu s visokim udjelom kapitala zahvaljujući rijetkoj kombinaciji sposobnih institucija, disciplinirane provedbe i povoljnih vanjskih uvjeta. Iako se ti uvjeti danas ne mogu ponovno stvoriti, vlade mogu mobilizirati znanje, talente i institucije radi natjecanja na tehnološkoj granici, sve dok prepoznaju da je neizvjesnost tamo sveprisutna, a uspjeh mnogo teže ostvariv nego prije.

© Project Syndicate, 2026.