Direktor Croatia Recordsa i prvi čovjek regionalne diskografije Želimir Babogredac odnedavno je član Recording Academyja (službeno The National Academy of Recording Arts and Sciences), ugledne američke organizacije glazbenih umjetnika, producenata, ton-majstora i drugih profesionalaca. Najpoznatija je po tome što dodjeljuje prestižnu glazbenu nagradu Grammy.

Kako je došlo do vašeg članstva u Recording Academyju? Kako izgleda taj proces? Kandidira li se netko ili vas netko predlaže?

To je zanimljiva priča. Kao što je u filmskom svijetu Oscar najveće priznanje, tako je u glazbi Grammy. Svi smo mi s ovih prostora na to uvijek gledali sa strahopoštovanjem. Nismo čak ni znali kako je moguće postati član Akademije. Meni, koji sam već pedeset godina u glazbi, to je oduvijek bilo posebno zanimljivo.

Prošle godine javili su mi se ljudi iz tvrtke Orchard, jednog od najvećih svjetskih distributera digitalne glazbe, s prijedlogom da me nominiraju za članstvo u Recording Academyju za 2026. godinu. Naravno da sam to objeručke prihvatio. Slijedilo je ispunjavanje brojnih obrazaca, razgovori i cijeli proces koji traje nekoliko mjeseci. Na moje veliko zadovoljstvo, 10. srpnja 2026. stigla mi je vijest da sam primljen među nove članove Recording Academyja za 2026. godinu.

Koja su vaša prava, obveze i benefiti?

Kao i sve ozbiljne akademije, Recording Academy ima jasno definirane kriterije za primanje novih članova. Analiziraju čime ste se bavili tijekom karijere, kakvo iskustvo imate, a zatim vas usmjeravaju u područja u kojima smatraju da možete biti najkorisniji.

Trenutačno sam gotovo svakodnevno u kontaktu s Akademijom, zajedno tražimo područja u kojima moje znanje, iskustvo i vizija mogu biti najkorisniji, a istodobno učim kako funkcionira svjetska glazbena industrija. Mi dolazimo s malog prostora i često smo zarobljeni vlastitim kriterijima. Svjetska glazbena industrija odavno ima jasno postavljene standarde i sustav vrednovanja. Zna se što vrijedi, koliko nešto može trajati i tko ima potencijal za budućnost.

Za mene je ovo članstvo stiglo u idealnom trenutku. Imam 73 godine, napokon imam vremena i veliku želju upoznati način rada Akademije, uključiti se ondje gdje mogu najviše pridonijeti te nakon godinu dana vidjeti koliko sam doista bio koristan kao njezin član.

Što znači to ‘nakon godinu dana’? Obnavlja li se članstvo?

Da, meni će članstvo biti obnovljeno, ali glasačka godina završava u veljači sljedeće godine, kada se u Los Angelesu održava dodjela Grammyja, koju prati cijeli svijet.

Svake godine uvode se i nove kategorije. Ove godine bit će ih sedam. Glazba je iznimno dinamična i neprestano se mijenja, a Akademija nastoji pratiti te promjene. Zato redovito uvodi nove kategorije kako bi obuhvatila sve što je vrijedno pažnje, od lokalnih etnoizričaja do najvećih svjetskih autora poput Paula McCartneya.

Bihevioralni laboratorij

Ova tvrtka koristi inovativan alat za zapošljavanje i razvoj zaposlenika

Vrhunski stručni tim

Od ordinacije s jednom stomatološkom stolicom do centra za najzahtjevnije dentalne zahvate

To je institucija koja se možda najtemeljitije i najozbiljnije bavi svim segmentima razvoja i afirmacije glazbe.

Možete li, primjerice, kandidirati neke domaće glazbenike ili bi to bilo previše lokalpatriotski?

Ne, upravo suprotno. Akademija bira članove iz različitih dijelova svijeta kako bi dobila kvalitetan uvid u ono što se događa na pojedinim glazbenim scenama.

Njih ne zanima samo trenutačna popularnost. Zanimaju ih dugoročne ideje, ozbiljni autorski projekti i razvoj glazbe. A glazba je danas na velikoj prekretnici. Umjetna inteligencija čini čuda i autorska će glazba opstati samo bude li vrhunske kvalitete. To znači da će svaki njezin segment, od teksta i aranžmana do interpretacije i produkcije, morati biti na najvišoj razini kako bi pjesma zadržala svoj dignitet, bilo da je riječ o lokalnoj ili svjetskoj glazbi.

Mislite li da umjetna inteligencija ugrožava glazbeni svijet? Ima li glazbena industrija mehanizme kojima može prepoznati što je stvorila umjetna inteligencija, a što čovjek?

Umjetna inteligencija razvija se iz dana u dan i teško je predvidjeti dokle će stići. Trenutačno je izvrstan alat koji autorima može pomoći procijeniti je li tekst dobar, je li aranžman kvalitetan, odgovara li ritam pjesmi i odgovara li predloženi izvođač toj skladbi. Ali tu bi, po meni, trebala završiti njezina uloga. Nakon toga autor bi trebao otići u studio s pravim ljudima i, koristeći prijedloge umjetne inteligencije, odabrati najbolji aranžman, najbolju interpretaciju i snimiti pravu, ljudsku pjesmu. Kao što se oduvijek radilo.

Možete li danas prepoznati kada vam netko donese pjesmu nastalu uz pomoć umjetne inteligencije?

Može se prepoznati. To su umjetno generirani vokali i umjetno generirani aranžmani. I to je evidentno drukčije od situacije kada pet ljudi u studiju zajedno stvara pjesmu. No najvažnije je da umjetna inteligencija može biti poticaj za nešto dobro. Može pomoći pri odabiru riječi. Prosječnom tekstopiscu može pomoći da izbaci loše izraze i pronađe bolje.

Je li umjetna inteligencija u glazbi na kraju i bila neophodna? Često se govori da smo iscrpili gotovo sve moguće kombinacije nota pa nam možda treba alat koji će pomoći pronaći nešto novo. Ili mislite da je glazba neiscrpna?

Moramo biti iskreni. Ljudi koji razvijaju umjetnu inteligenciju u te sustave nisu unosili loše i neuspješne pjesme, nego samo najbolje. To je svojevrsna simbioza najboljih muških i ženskih vokala, najboljih bendova i najvećih uspješnica. Cilj je budućim generacijama olakšati pristup znanju i iskustvu stvaranima desetljećima.

Kad je, primjerice, Tom Jones prije pedeset godina otpjevao “Delilah”, cijeli je svijet prepoznao tu pjesmu. Danas je način na koji ju je otpjevao jedan od parametara na temelju kojih umjetna inteligencija procjenjuje kako bi muški tenor trebao razvijati pjesmu da bi bila uspješna. To su alati koji pomažu bolje razumjeti što čini dobru pjesmu.

Pitam vas to zato što mi se čini da je umjetna inteligencija možda došla u pravom trenutku. Da se pojavila u vrijeme Mozarta ili Chucka Berryja, bilo bi prerano. Tada je glazbeni prostor još bio neistražen, a danas je prepun različitih kombinacija pa možda upravo takav alat može čovjeka pogurati prema novim idejama.

Prije nekoliko mjeseci bio sam u Americi. Ondje već postoje televizijski i internetski kanali koji emitiraju isključivo glazbu nastalu uz pomoć umjetne inteligencije. Primjerice, slušate blues izvođače koji uopće ne postoje, a izvrsno pjevaju i sviraju. To je jedan paralelni svijet koji će publiku staviti pred ozbiljno pitanje izbora. Mi smo sada na velikoj prekretnici. Hoće li taj val prevladati ili će ipak opstati ono što danas poznajemo? To će biti svojevrsna borba dobra i zla, kvalitete i površnosti, a nitko danas ne može sa sigurnošću reći u kojem će smjeru sve krenuti.

Koliko je umjetna inteligencija danas prisutna u domaćoj glazbi?

To zapravo nitko ne može sa sigurnošću reći. Terezu Kesoviju prije nekoliko godina pitali su što misli o tome, a ona je, pola u šali, pola ozbiljno, rekla da joj se čini kako neki naši autori umjetnu inteligenciju koriste već deset godina. Šalila se, ali možda je u tome bilo i malo istine.

Kad govorimo o domaćoj glazbi, osjećate li zamah, stagnaciju ili nazadovanje? Kako gledate na nove pjesme, albume i autore, ne samo u Hrvatskoj nego i u regiji?

Posljednjih tridesetak godina glazba je prošla zanimljiv razvoj. Pokazalo se da nije sve novo automatski i najbolje. Istodobno smo ponovno počeli cijeniti sve ono što je vrijedilo proteklih pedesetak godina.

Danas imamo situaciju da Željko Bebek s 81 godinom ima hit godine, da Duško Lokin u osamdesetim godinama života snima lijepe pjesme, a Darko Domijan ponovno pjeva. Mladi u raznim talent showovima ponovno otkrivaju staru glazbu, i domaću i stranu. To je jedno novo vrednovanje koje smatram jako važnim. Današnje vrijeme jednostavno nema isti emotivni naboj kakav je imalo prije pedeset godina. Ljudi danas žive komfornije, a ljubavna pjesma više nije jedini način da se netko izrazi ili afirmira. Možda zato nove generacije ne stvaraju toliko emotivno snažne pjesme.

S druge strane, čini mi se da danas gotovo i nema društvenog angažmana u pjesmama. Ne mislim nužno političkog, nego promišljanja o društvu u kojem živimo. Rap je tu možda napravio određene iskorake, ali…

Ali i to je vrlo skromno.

Uvijek se vraćam Azri, novom valu ili Atomskom skloništu. Imali ste stihove poput: ‘Velike su štetočine donacije i karijerizam’, nastale usred socijalizma. Danas gotovo da i nemamo pjesme koje tako otvoreno komentiraju društvo.

Ali tada su i ti glazbenici imali snažan životni motiv. Jednom sam razgovarao s američkim producentom koji je napravio svojevrsni presjek onoga što se događa u Hrvatskoj. Rekao mi je: “Vi možete imati sve vrste glazbe osim rapa.” Pitao sam ga zašto, a on mi je odgovorio da mladi ljudi ovdje žive toliko dobro da nemaju protiv čega prosvjedovati. Nema motiva za nekog novog Štulića. Povremeno se pojavi netko poput Vojka V. ili izvođač koji u jednoj pjesmi kaže ono što drugi ne uspiju reći u njih dvadeset, ali to nije pokret, nije trend i nije ona velika glazbena energija kakvu smo nekada imali.

Čini li vam se da su danas mladi mnogo više usmjereni na samo jednog izvođača? Nekada smo istodobno slušali Azru, Parni valjak, Prljavo kazalište, Divlje jagode i brojne bendove koji su možda u cijeloj karijeri imali samo jedan ili dva hita.

Danas vrijedi pravilo da nema pravila. Mladi često više i ne znaju tko je neku pjesmu izvorno izvodio niti im je to osobito važno. Bitno im je samo dodiruje li ih pjesma ili ne.

Svjedoci smo pojave izvođača koji mogu publici ispuniti cijelu večer, a da pritom nemaju nijednu vlastitu pjesmu. Način na koji ljudi danas prihvaćaju glazbu i njezinu poruku više nije nužno vezan uz osobnost izvođača. Nema više toliko fanova Divljih jagoda ili Prljavog kazališta. Danas pjesme jednostavno plivaju same.

To ne mora nužno biti loše. Zašto bi onaj tko je prvi izveo neku pjesmu imao monopol nad njom zauvijek? “Yesterday” danas ima više od 4500 poznatih izvedbi, a “My Way”, koju je proslavio Frank Sinatra, više od 1500. Nijedna pjesma nije trajno vlasništvo prvog izvođača. Pjesma je, na neki način, javno dobro. Kada su Georgea Martina, legendarnog producenta Beatlesa, pitali zna li koja će pjesma postati hit, odgovorio je da to sigurno ne zna jer bi, da zna, bio najbogatiji čovjek na svijetu. Ali znao je koja pjesma sigurno neće postati hit. Upravo je to granica između goleme većine pjesama koje nikada neće uspjeti i onih nekoliko koje hoće.

Što danas najviše slušate?

Slušam vrlo širok raspon glazbe. Ponekad se uhvatim kako slušam samo instrumentalnu glazbu. Ponekad ponovno otkrivam autore kojima u mladosti nisam posvetio dovoljno pozornosti. Volim, primjerice, slušati Carole King, koja je genijalna, kao i mnoge druge izvođače koje u vrijeme vlastitog sazrijevanja nisam dovoljno razumio.

Danas često ljudima skrećem pozornost na to da je produkcijski najprogresivnija glazba trenutačno američki country. To je zrela glazbena forma koja je produkcijski nevjerojatno napredovala, a pritom je zadržala iskren ljudski poriv. U tim se pjesmama govori o stvarnom životu i upravo zato imaju tako vjernu publiku. Sve mora biti kvalitetno, savršeno otpjevano i odsvirano, ali i komunikacijski jasno, kao što su nekada bile pjesme o kamiondžijama i svakodnevnom životu. Današnji country ponovno govori o stvarnom životu.

Nedavno sam razgovarao s Vladom Kreslinom, koji mi je rekao nešto zanimljivo. Mnogi omalovažavaju Taylor Swift kao proizvod vremena bez emocija, ali on kaže da su njezini tekstovi izvrsni, da koristi lijepe metafore i igru riječi, pa joj pjesme često zvuče poput poezije. Jeste li je imali priliku ozbiljnije slušati?

Taylor Swift sigurno ima i talent i jasno oblikovane životne stavove. Podrazumijeva se da mora biti odlična pjevačica, ali veliko tržište oko takve osobe može razviti i sve ostale segmente potrebne za veliku karijeru. Ona je sigurno prvoligašica.

Danas imamo zanimljiv fenomen. Madonna je snimila novi album, Rolling Stonesi odličan album, a nove albume objavili su i Paul McCartney i Ringo Starr. Nakon dugih stanki veliki izvođači, uz vrhunske autorske i produkcijske ekipe, ponovno stvaraju velika izdanja. To su veliki albumi i velike pjesme koje vraćaju dignitet glazbi. Ne smijemo zaboraviti da danas samo najveći nose cijelu glazbenu industriju. Pogledajmo Englesku, jednu od vodećih zemalja popularne glazbe. U posljednjih dvadesetak godina iznjedrila je možda samo dva doista planetarno velika nova imena: Adele i Eda Sheerana. Dakle, čak se i tako moćna glazbena industrija na kraju oslanja na tek nekoliko izvođača.

Idete li još na koncerte?

Idem, ali na našem području trenutačno vlada određena koncertna kriza. Nekada smo mnogo pažljivije pratili tko dolazi i osluškivali što se događa na koncertnoj sceni. Nisam veliki ljubitelj festivala poput INmusica jer nisam tip koji će cijelu noć provesti na Jarunu. Ali približava se jesen pa već gledam što se događa u Londonu i Liverpoolu te koji su od starih izvođača ponovno aktivni. Pratim glazbene magazine i vidim da ponovno svira mnogo bendova koji su obilježili povijest rock-glazbe. Velika mi je želja da rujan ili listopad ponovno pretvorim u razdoblje živih koncerata.

Što Croatia Records priprema za sljedeće razdoblje, hoće li biti novih reizdanja?

Prije nekoliko dana ušli smo u 80. godinu postojanja tvrtke. U Europi i svijetu vrlo je malo glazbenih izdavača i diskografa s tako dugom tradicijom. To pred nas stavlja veliku obvezu: kako u godini 80. obljetnice afirmirati sve ono što je bilo dobro, kako podržati ono što tek dolazi i kako se usredotočiti na stvaranje nove velike glazbene osobnosti.

Imamo potencijala i nekoliko zanimljivih imena. Možda je vrijeme da spomenemo jednog od najtalentiranijih pjevača, Marka Kutlića. U posljednjih godinu dana imao je nekoliko uzastopnih dobrih pjesama, s kvalitetnim autorima i produkcijom. To su ljudi u koje bi u budućnosti trebalo ulagati. Uskoro izlazi i novi album Zdravka Čolića, a završili smo i priču o uspješnoj koncertnoj turneji Bijelog dugmeta.

Što pripremate vezano za Bijelo dugme?

Objavit ćemo koncert Bijelog dugmeta iz zagrebačke Arene na trostrukom CD-u i vinilu. To je svojevrstan rezime jedne velike karijere. Mnogo toga što se posljednjih mjeseci događalo sada dobiva svoj diskografski epilog. Objavili smo novi album Željka Bebeka, a u Londonu se upravo snima album njegovih dvadeset najvećih hitova. Mnogi dugovječni izvođači i dalje imaju trenutke u kojima mogu reći nešto novo.

Za kraj, bili ste pred kućama Ringa Starra i Paula McCartneya. Jeste li ih ikada uspjeli upoznati?

Kad god dođem u London, pozvonim kod McCartneya i Ringa Starra jer žive u četvrti u kojoj je nekada bio studio. Ali nitko nikada ne odgovara. Samo me promatraju sigurnosne kamere.

Možda im stalno netko zvoni.

Ne, mislim da oni uglavnom nisu tamo. Vjerojatno su negdje u toplijim krajevima.

Vjerojatno bi vas primili u kuću kada bi znali kakvu impozantnu kolekciju Beatlesa imate.

Vrlo rado bih ih upoznao. Ali moram spomenuti nešto drugo. Prije godinu dana bio sam u Abbey Road Studiosu i u kantini mi je prišao Giles Martin, sin legendarnog producenta Beatlesa Georgea Martina. Rekao mi je da zna tko sam, da zna za moju kolekciju i ljubav prema Beatlesima te da mu je drago što me upoznao. Fotografirali smo se i to je za mene bio jedan od ljepših trenutaka u životu.