Zaposlenici u Hrvatskoj sve teže podnose pritisak na radnome mjestu. Zadovoljstvo poslom zamjetno je palo, a gotovo svaki treći radnik prijavljuje sindrom sagorijevanja, odnosno “burnout”, uzrokovan kroničnim stresom u profesionalnom okruženju, pokazuje najnoviji izvještaj Croatian Workforce Insightsa.

Rezultati za prošlu godinu bilježe pad u svim promatranim segmentima radnog iskustva, od uvjeta rada do odnosa s nadređenima, čime se nastavlja višegodišnji trend pada zadovoljstva hrvatskih zaposlenika.

‘Tihi otkaz’

Istraživanje je provedeno alatom za mjerenje zadovoljstva zaposlenika koji je razvila zagrebačka softverska tvrtka Luppa Insights, a obuhvatilo je 9843 ispitanika. Ukupna ocjena zadovoljstva zaposlenika u 2025. iznosila je 2,63 od mogućih pet, dok je godinu prije bila 2,84. Pad je zabilježen u svih 12 dimenzija radnog iskustva koje istraživanje prati, među kojima su uvjeti rada, ravnoteža privatnog i poslovnog života, mogućnosti razvoja, sustav nagrađivanja te odnos s nadređenima.

Posebno zabrinjavaju podaci o razini stresa. Tijekom 2025. tek je 20 posto zaposlenika izjavilo da se na poslu osjeća smireno, dok ostali svoje stanje opisuju kao stresno, iznimno stresno ili kao kroničnu iscrpljenost povezanu s poslom. Blagi stres prijavljuje 25,1 posto ispitanika, izraženiji stres njih 22,2 posto, dok se s “burnoutom” suočava 32,7 posto zaposlenika. Drugim riječima, gotovo svaki treći ispitanik navodi simptome sagorijevanja na poslu. Žene pritom “burnout” prijavljuju češće od muškaraca.

Učestalost “burnouta” raste i s duljinom radnog staža, dok je sagorijevanje najizraženije u mikropoduzećima te u tvrtkama koje imaju između 250 i 999 zaposlenih, pokazuje izvještaj. Istraživanje upozorava i na raširenost takozvanog tihog otkaza (quiet quitting), ponašanja u kojem zaposlenik obavlja samo osnovne radne zadatke i osobni angažman svodi na minimum, iako trenutačno ne planira napustiti tvrtku. Takav odnos prema poslu iskazuje 37,3 posto ispitanika.

“Tihi otkaz” najizraženiji je među zaposlenicima u dobi od 30 do 50 godina, dok su mu najmanje skloni najmlađi radnici te zaposlenici stariji od 60 godina. Na nezadovoljstvo zaposlenika upućuju i mjerenja eNPS-a (Employee Net Promoter Score), pokazatelja koji mjeri koliko su zaposlenici spremni preporučiti svog poslodavca kao dobro mjesto za rad. Rezultati nisu ohrabrujući: više od polovine ispitanika svrstava se među kritičare, odnosno u one koji poslodavca ne bi preporučili drugima, dok je promotora tek 18,5 posto.

Zdravstvenjaci ‘gore’ najviše

Dr. sc. Mitja Ružojčić s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu ocijenio je da su rezultati u skladu s globalnim kretanjima i dugoročnim padom zadovoljstva hrvatskih radnika.

Tržište nekretnina

Najteže je pronaći zemljište koje ima smisla razvijati, i ono koje izgleda savršeno često skriva ograničenje

Vrijednost vozila

Dugoročna pouzdanost postaje jedan od ključnih kriterija pri izboru automobila

“Rezultati istraživanja u skladu su s globalnim pokazateljima poput Gallupova izvještaja koje također pokazuje blagi pad zadovoljstva poslom zaposlenika iz različitih zemalja svijeta”, rekao je. Prema njegovim riječima, moguće je da je pandemija koronavirusa privremeno povećala zadovoljstvo zaposlenika zbog boljeg odnosa prema radnicima, osobito prema onima koji su tada smatrani ključnima, nakon čega je uslijedio povratak starim praksama.

Rezultati se znatno razlikuju prema sektoru, veličini tvrtke, dobi i spolu zaposlenika. Najveće zadovoljstvo iskazuju zaposlenici u IT sektoru, dok su najniže ocjene zabilježene u zdravstvu i drugim djelatnostima usko povezanima s javnim sektorom. Najzadovoljniji su radnici u malim tvrtkama s 10 do 49 zaposlenih. Gledano prema dobi, najveće zadovoljstvo pokazuju najmlađi zaposlenici, dok najniže ocjene daju osobe u dobi od 40 do 50 godina. U svim promatranim dimenzijama radnog iskustva muškarci iskazuju veće zadovoljstvo od žena.

“Čini se da je ključni izvor nezadovoljstva hrvatskih zaposlenika nezadovoljstvo upravljanjem i sustavima nagrađivanja u tvrtkama”, ocijenio je Ružojčić.

Osim upravljanja i nagrađivanja, među područjima s najnižim ocjenama ponovno su se našle mogućnosti učenja, razvoja i napredovanja. “Rezultati potvrđuju i stare boljke hrvatskog tržišta rada, budući da su prilike za učenje i razvoj dimenzije kojima zaposlenici pokazuju najmanje zadovoljstva, a industrije koje imaju najmanje zadovoljne zaposlenike uglavnom su one vezane uz javni sektor, poput zdravstva, obrazovanja i javne uprave”, dodao je.

Ružojčić podsjeća da je tržište rada oduvijek funkcioniralo kao svojevrstan sukob interesa između poslodavaca i radnika, u kojem pregovaračku prednost ima strana kojoj trenutačno pogoduju vanjske okolnosti. “Kod nas su radnici i dalje u relativno dobroj poziciji, s obzirom na to da na tržištu rada nema dovoljno kvalitetne radne snage. To im daje određenu pregovaračku moć”, kaže psiholog. Iako podaci pokazuju blagi trend pada zadovoljstva, Ružojčić ne očekuje da će to prerasti u kolektivne akcije radnika.

Dapače, primjećuje da radnici sve više imaju priliku iznijeti svoje stavove na radnome mjestu, a to izravno utječe na osjećaj pravednosti i zadovoljstvo poslom. “Ako poslodavci zaista žele zadovoljnu radnu snagu, neka pokušaju čuti što radnici žele od posla”, savjetuje Ružojčić, uz napomenu da veća uključenost radnika ne znači da će odluke uvijek ići u njihovu korist.

Stres razara organe

Da kroničan stres razara organizam, uključujući mozak, srce i imunitet, potvrdio je i dr. sc. Stipe Drmić, psihijatar u Kliničkoj bolnici Dubrava. Drmić domaće nalaze o nezadovoljstvu zdravstvenih djelatnika uspoređuje sa svjetskim statistikama. “Podaci američkog medicinskog portala Medscape pokazuju da je oko 50 posto liječnika u ‘burnoutu’ – to su ogromne brojke. Kronični stres kaskadno je povezan i s drugim zdravstvenim problemima, poput masne jetre”, objašnjava psihijatar.

Prema njegovim riječima, ljudski mozak nije evolucijski prilagođen zahtjevima suvremenog multitaskinga, dok se dodatni pritisak stvara i unutar obitelji, gdje se svi bore za nečiju pažnju i vrijeme. Tu su i vanjski stresori – ratovi, poskupljenja, opća nesigurnost u svijetu, rjeđi kontakt s bližnjima, slabija socijalna podrška i sve izraženiji individualizam – koji dodatno troše psihičke kapacitete. “A te je kapacitete relativno lakše potrošiti nego vratiti”, upozorava Drmić. Nekoć se, podsjeća, o stresu govorilo mnogo manje ili o njemu uopće nije bilo govora, a danas ga sve više spominju i starije generacije. Rad s ljudima, dodaje, postao je zahtjevniji upravo zato što su svi iscrpljeniji pa ljudi u interakciji postaju ili neosjetljivi ili preosjetljivi.

Kako bi se izgaranje na poslu spriječilo, nužno je, kaže Drmić, paziti da ne preuzmemo preveliku količinu posla i usmjeriti se na obavljanje jednog, a ne više zadataka istodobno. Na raspolaganju je, ističe i niz nefarmakoloških metoda – redovita tjelesna aktivnost, adekvatna prehrana, kvalitetan san, boravak u prirodi, opuštanje kroz hobije, aromaterapiju, masažu, vježbe disanja te meditaciju. “No, prijeđe li iscrpljenost u anksiozno-depresivni spektar, s teškoćama koncentracije i pamćenja, treba na vrijeme potražiti stručnu pomoć”, upozorava.

Na tvrdnju da je “burnout” subjektivan doživljaj, Drmić uzvraća usporedbom s baterijom različitog kapaciteta – otpornost je individualna, no riječ je o resursu koji poslodavci moraju uključiti u strateško planiranje. Naglašava da je u interesu i poslodavaca i države očuvati zdravlje zaposlenika jer “burnout” izravno smanjuje produktivnost. Zaključuje da odgovornost za prevenciju “burnouta” leži na tri razine – pojedincu, poslodavcu i državi. “U Hrvatskoj je taj teret trenutačno pretežito prebačen na pojedinca”, ističe Drmić.

Burnout ne pogađa samo zaposlenike, već itekako i vlasnike biznisa, tumači nam na svom primjeru Kristina Ercegović, serijska poduzetnica koja je dosad pokrenula četiri vlastite kompanije, od kojih je tri prodala.

Na pitanje što je najbolje rješenje za sprječavanje sindroma izgaranja – neplaćeni godišnji u dogovoru s poslodavcem, bolovanje ili nešto treće – Ercegović kaže da je najvažnije raditi posao koji volimo jer su tada šanse za “burnout” manje. Važno je, kaže, postaviti granice, znati stati na kočnicu, reći “ne, sad je dosta” i ne preuzimati tuđu odgovornost u poslu.

Poduzetnici su, dodaje, izloženi najvećem stresu jer “nemaju ni godišnji odmor, ni mogućnost bolovanja”. Rješenje za njih je, naglašava, bolje delegiranje poslova, a ponekad i prodaja biznisa.

“Kad sam doživjela ‘burnout’, nisam mogla raditi četiri mjeseca. Doktorica mi nije htjela otvoriti bolovanje da ne zlorabim sustav, pa su kolegice preuzele posao”, ispričala je Ercegović.

Problem je, smatra, i raširenost tzv. hustle kulture – mentaliteta stalnog rada bez predaha, u kojem se prezaposlenost i odricanje od odmora doživljavaju kao znak vrijednosti i uspjeha – te uvriježeni stav “dok radim, vrijedim”. “Odmor se doživljava kao sramota, a onaj tko stane, proglašava se lijenim”, ističe poduzetnica. Savjetuje da, poput mobitela, redovito punimo bateriju: “Ne smijemo čekati da se potpuno ispraznimo.” Na kraju upozorava da najveći izvor stresa nerijetko nije posao, već partnerski odnosi pa savjetuje da pažljivo biramo i s kim smo u vezi i s kim se družimo.

Pozitivan pomak

Ipak, izvještaj donosi i jedan pozitivan pomak – udio angažiranih zaposlenika porastao je s 23 na gotovo 35 posto. No, unatoč tom napretku, demotivirani zaposlenici i dalje čine najbrojniju skupinu. Rast angažiranosti, smatra Ružojčić, poslodavcima bi trebao biti signal da postoji prostor za dodatno unaprjeđenje odnosa prema zaposlenicima.

“S obzirom na to da zaposlenici ipak pokazuju povećan stupanj angažiranosti, ponosa i spremnosti na ulaganje dodatnog truda na poslovima, pokazatelji ove analize mogu poslužiti kao poticaj poslodavcima da pruže dodatne mogućnosti za napredovanje i razvoj te poboljšaju način donošenja odluka vezanih uz zaposlenike, osobito u javnom sektoru”, zaključio je psiholog.

Istraživanje Croatian Workforce Insights provodi se od 2022. godine putem alata Luppa i njegove javne inačice Personal Luppa.