Mladen Max Juričić jedan je od najvažnijih protagonista zagrebačke i hrvatske glazbene scene proteklih gotovo pet desetljeća. Slušajući brojne pjesme i hitove koji se vrte na radiostanicama i TV kanalima, mnogi nisu ni svjesni da je gitaru ili ukulele odsvirao upravo Juričić. On je jedan od onih glazbenika koji nisu bili u prvom planu, možda su i voljeli djelovanje iz sjene, ali dali su izniman doprinos glazbi. Juričić se još u osnovnoj školi zaljubio u glazbu te je još davnih sedamdesetih bio u “nultoj” postavi Azre, a kada je Štulić otišao svojim putem, s Jurom Stublićem, Marinom Pelaićem i Brankom Hromatkom oformio je grupu Film, s kojom je snimio najvažnije albume tog jednog od najznačajnijih hrvatskih rock bendova. Poslije je s Pikom Stančićem i Marinom Pelaićem svirao u grupi Le Cinema, zatim sa Srđanom Sacherom i Borisom Leinerom u Vješticama. Nastavio je potom u grupama Šo!Mazgoon, Gego i Picigin Band te Ljetno kino, u kojem je ostvario sjajnu suradnju s Vladom Divljanom. Ove je godine postao i dobitnik nagrade za životno djelo u sklopu dodjele nagrada Rock&Off. Max Juričić uz nastupe s Ljetnim kinom prije nekoliko godina oformio je i grupu Plesač sporog stepa, s kojom je snimio dvostruki album. U njoj je Juričić napokon postao frontman i iskazao svoj autorski talent, a uskoro će Plesač sporog stepa nastupiti i na manifestaciji Ljeto u MSU.

U proteklih gotovo pola stoljeća karijere svirali ste svuda, na raznim mjestima, čak i na Palagruži. No jeste li svirali u Muzeju suvremene umjetnosti? Kakav je osjećaj uoči nastupa u MSU?

Osjećaj je kao da sam napravio puni krug. Odrastao sam u Novom Zagrebu, gdje sam i počeo svirati, i sad se vraćam s novim bendom u MSU, na mjesto na kojem je tada bila livada i nije se dalo naslutiti da će jednog dana na toj livadi biti muzej u kojem se svira.

U MSU nastupate kao Plesač sporog stepa, prošle ste godine izbacili i dvostruki album “Sunčana strana Mjeseca”. U bendu imate internacionalnu ekipu. Tko su članovi? Gdje ste ih našli?

Nakon objave dvostrukog albuma napokon sam uspio okupiti postavu snova. Postava snova znači da kad se bend okupi, imaš osjećaj da si na wellness-spa tretmanu. Od starih suradnika u bendu je violončelist Stanislav Kovačić, s kojim sam bio u nekoliko otočnih kombinacija, a zajedno smo i u Ljetnom kinu. Violinist je Bernabe Romero iz Argentine, čuo sam ga kako svira na ulici i odmah shvatio da mi je sretan dan jer sam naletio na čovjeka kakvog dugo tražim. Za njim je iz Mendose u Zagreb stigao njegov brat, bubnjar Manu Romero, koji je došao provjeriti zašto se brat ne vraća u Argentinu. Nadam se da će braća Romero ostati u Zagrebu možda i zauvijek, ne samo zato što su odlični svirači nego i zato što su iznimno fini ljudi. Isto vrijedi i za Andreu Pedrona, koji je u Zagreb stigao iz Italije i u bendu svira marimbu. U postavi snova su i prateći vokali, moćni glasovi TNT Vocal Force iz benda One dread, Tena Starčević, Nika Starčević i Tonka Antonija Kihalić, kojima se pridružio i moj sin Rok Juričić. Kad se sve zbroji, usudio bih se reći da sam trenutačno najsretniji glazbenik na svijetu.

Zašto ste se zapravo odlučili pokrenuti Plesača? Je li se nakupilo ideja i pjesama koje su tražile neki novi pristup? Je li Ljetno kino još aktivno?

Glavni je razlog da sam htio nastaviti ono što sam započeo s Divljanom i Ljetnim kinom te zadržati veliki bend sa specifičnim zvukom. To je i razlog zašto sam se natjerao pisati tekstove, što do tada nisam radio. Da je Divljan s nama, siguran sam da bih energiju i entuzijazam usmjerio na njegove pjesme. A Ljetno kino je aktivno te i dalje isporučuje, kako kaže moja prijateljica, “inteligentnu zabavu”.

Često se vaša muzika u Plesaču opisuje kao kombinacija mediteranskog, karipskog i novovalnog senzibiliteta. Biste li je i vi tako opisali?

Ne sviramo originalne karipske i latino ritmove, ali drago mi je da pjesme ostavljaju taj dojam jer volim osunčanu glazbu. Najbolju definiciju što točno svira Plesač sporog stepa dao je bubnjar Manu nakon što je pokušavao shvatiti sviračke smjernice koje sam mu objašnjavao na mješavini engleskog, španjolskog i hrvatskog – prozvao je taj stil “punk-samba”.

Svirali ste u brojnim bendovima i projektima. Je li teže naći dobrog svirača ili stvoriti pravu kemiju među članovima? Što je važnije?

Okupiti bend jednako je teško kao okupiti dobru posadu za brod. Davno sam pročitao izjavu Boba Dylana da mu je u bendu važnije imati dobre ljude nego dobre svirače. Mislio sam tada da pretjeruje, ali ubrzo sam shvatio da je u pravu. Tražeći prave ljude, imao sam sreću pronaći i dobre svirače.

Svirali ste u klasičnim rock sastavima, onda i pop i etno glazbu. Mijenjali ste stilove. No sjećate li se što vas je prvo oduševilo i kada ste se zapravo navukli na glazbu?

Na glazbu sam se navukao čim sam se rodio, mama je voljela pjevati i doma je stalno svirao radio. A misterij benda, što mi se odmah učinilo većim od same glazbe, spoznao sam kao desetogodišnjak na prvom koncertu u životu – Grupa 220, Postira na Braču 1968. godine.

Kada ste ušli u prvi bend, koja je to bila formacija, jeste li se odmah primili gitare?

U neboderu u Trnskom nastao je prvi bend sa susjedom Marinom Pelajićem Barakudom, s kojim sam poslije svirao u Azri, Filmu, Le Cinema i Ljetnom kinu. Imali smo 13 godina i na prvoj je probi Marino, koji je bio informiraniji, izjavio da će svirati bas. To me je prilično iznenadilo jer sam mislio da u bendu, osim bubnjeva i orgulja, svi sviraju gitare.

promo

HEP – čuvar industrijske kulturne baštine Hrvatske

promo

Stručnjaci koji razumiju tehnologiju i poslovanje bit će pokretači nove ekonomije

Poslije ste bili u prvoj postavi Azre, ali ste otišli iz grupe s Marinom Pelajićem, Jurom Stublićem i Brankom Hromatkom te osnovali Film i snimili najznačajnije albume grupe s brojnim hitovima koji se i danas slušaju. Kako danas s odmakom gledate na taj dio karijere?

To je bilo uzbudljivo razdoblje i stvari su se brzo mijenjale. Nisam se tada usudio ni pomisliti da bih mogao postati profesionalac.

U svijetu su popularni reunioni glazbenih sastava. Je li bilo pokušaja da se okupi stara postava Filma?

Publici su važne pjesme i s te strane reunioni imaju smisla. Ali gledajući s energetske, vizualne, pa i umjetničke strane, reunione bi trebalo ako ne zabraniti, onda izbjegavati. Jedini pošteni reunion imali su Sex Pistols kad su svirali ispod transparenta na kojem je u prijevodu pisalo “Mi smo tu samo zbog love”. Mislim da je jasno što mislim o pokušaju ponovnog okupljanja grupe Film i svih ostalih bendova. Bolje da nam ostanu u lijepoj uspomeni.

Novi val je stalna tema, snimile su se serije i filmovi, napisane su knjige. Što je po vama njegova najveća vrijednost?

Sviralo se brzo i trajalo je kratko. Najveća novost i trajna vrijednost koja je ostala bila je eksplozija talentiranih tekstopisaca koji su titrali u skladu s tadašnjim vremenom. Do tada su riječi pjesama uglavnom bile ukras melodiji.

Poslije ste sa Srđanom Sacherom i Borisom Leinerom pokrenuli Vještice. Tu kao da više počinjete eksperimentirati. Što su vam dale Vještice? Po čemu najviše pamtite tu fazu karijere?

Ako su Azra, Film i Le Cinema bili moje obavezno školovanje, Vještice su bile fakultet. Sacher je bio profesor, Leiner viši, a ja niži asistent. Sacher je imao lijepe, u osnovi pop pjesme, koje je pod svaku cijenu htio pretvoriti u neobične. Meni je to odgovaralo jer sam se zasitio jednog te istog rock zvuka, a Leineru je to bio veliki svirački izazov, koji je maestralno odradio. Od Sacherova učenja najbolje sam upamtio da je bendu “dužnost” pokušati zvučati totalno drukčije od drugih, bez obzira na to što je isplativije biti u trendu. Ta mantra me prati i dok postavljam pjesme za Plesača.

S Vješticama ste puno svirali i po europskim klubovima. Kakve su bile reakcije publike na nastupe “totalno drukčije od drugih”. Jeste li mogli napraviti i nešto više na tom tržištu?

Vještice su pjevale na hrvatskom u klubovima u kojima nas nitko nije razumio, ali uvrnutom svirkom i doslovno luđačkom energijom uspjeli smo prevladati jezičnu barijeru. Svaka svirka bila je borba za sljedeću, a taj osjećaj ponosa da nam uspijeva da ljudi plešu i pokušavaju pjevati s nama bila je nagrada za znoj, trud, duge sate u autu i spavanje na podu. U nekoliko godina na turnejama odsvirali smo puno klubova i world music festivala, ali da bi se napravio pravi posao na tržištu, trebalo je pjevati na engleskom. A moto Vještica bio je – ljubav se ne trži.

Onda dolazi Šo!Mazgoon, pa Gego i Picigin Band, Ljetno kino. Tu se prebacujete na otočnu i mediteransku glazbu. Zašto vas ona inspirira?

Nakon što sam 90-ih odvozio milijun kilometara svirajući s Vješticama po europskim klubovima, najviše u Berlinu, shvatio sam da je jedino kamo još imam volje voziti – prema moru. Vozeći i po 15 sati u komadu, držao sam se budnim maštajući o bendu dizajniranom za svirke na otocima. Katkad je dovoljno uporno maštati da bi se nešto ostvarilo pa sam tako naletio na Žana Jakopača, koji je tada imao jednu pjesmu na postirskom dijalektu i to je bio znak da je vrijeme za otočni bend. Nakon Šo!Mazgoona slijedio je Gego i Picigin Band na hvarskom dijalektu, a 2009. u Postirima na Braču pokrenuo sam Ljetno kino, bend koji je mogao svirati i na Palagruži, gdje se normalni rock bend s opremom ne može ni iskrcati.

Surađivali ste sa Štulićem, Stublićem, Vladom Divljanom, Sacherom… Koliko su vam važne sve te suradnje? Koje su najveće vrijednosti tih projekata?

Svirao sam s genijalcima čije sam tekstove volio i zapravo bio njihov prvi fan. U svim kombinacijama bio sam i menadžer jer netko i to mora da sve ne propadne. Svatko od njih je osobenjak svoje vrste i zajedno smo uspjeli snimiti neke dobre pjesme. Najugodnija, najzabavnija i s najmanje stresa bila je suradnja s Vladom Divljanom jer on je i bio najveći gospodin kojeg sam u ovom poslu sreo.

Danas uglavnom svirate ukulele. Je li to sada trajni izbor jer se najbolje uklapa u glazbeni stil koji preferirate s Plesačem i Ljetnim kinom?

Taj instrument kao da je pronašao mene u pravom trenutku. Dugo sam htio sklopiti spretni trio s gotovo nemogućim konceptom, da ljeti mogu svirati bilo gdje i bilo što, brzo i plesno, bez velike galame. Zanimljivo je da sam dva idealna suborca za pokretanje tog partizanskog glazbenog projekta pronašao u malom mjestu Postira na Braču. Vlade Matulić na klarinetu i Filip Petković na neobičnom setu udaraljki u kojem je glavni instrument veliki tom koji je nekad bio dio Leinerova seta u Azri, a poslije i u Vješticama. Postave su rasle i mijenjao se instrumentarij, ali taj tom i moj modificirani uku osnova su zvuka Ljetnog kina. Uku je havajski instrument, a veliki fan bio je George Harrison, poznato je da je na njemu komponirao jednu od najljepših pjesama, “Something”. Budući da je uku toliko spretan i imam ih toliko da mi je jedan uvijek nadohvat ruke, tako sam sve pjesme za Plesača sporog stepa napravio na ukuleleu. Darovao sam puno ukua djeci svojih prijatelja, a nekoliko smo ih poklonili djeci na Lastovu i u Komiži – da se svima nađe kad im dođe inspiracija.

Ime Max potpuno se saživjelo s vama i onim Mladen, ali gdje nestao dodatak ili prezime Wilson, koje ste dugo nosili? Kako je zapravo nastao i gdje je nestao Wilson? Tako vas je oslovio i Dražen Vrdoljak u onoj slavnoj najavi iz Kulušića na live albumu grupe Film?

Nadimak Max mi je na dječjem skijanju nadjenuo prijatelj kad smo odlučili biti tajni agenti. Max je bio nespretni agent iz tada popularne serije i imali smo slične frizure “na ježa”, a prijatelj je sebe nazvao Bond, James Bond. Ne znam koliko je to bilo prijateljski s njegove strane, ali nadimak sam aktivirao kad smo se na svakom albumu grupe Film drukčije potpisivali. Max Wilson je dobro zvučalo za prvi album, a to je zapravo bilo i ime mog oca. Zbog te slavne najave taj je alias moje najpoznatije ime. Nedavno mi je poruku poslao novinar iz bratske države koji je pisao kritiku albuma “Sunčana strana Mjeseca” i koji je guglajući pokušavao shvatiti tko stoji iza Plesača sporog stepa – napisao je pomalo ljutito da mu nije jasno kako netko tko se bavi poslom u kojem je popularnost važna na svakoj ploči ima malo drukčije ime. Izgleda da mi je uspjelo biti tajni agent.

Kada ste zapravo pomislili i odlučili da će glazba biti vaša profesija i da ćete postati profesionalni glazbenik? Jeste li od svojih najbližih dobili potporu?

Još uvijek se čudim da mi se dječački san pretvorio u profesiju, a ne bih se čudio da se jednog dana probudim i da je stvarnost sasvim drukčija. Takva je, naime, to profesija i na to bi svaki brižni roditelj upozorio dijete. Imao sam sreću kako se sve posložilo na početku, a očito je da su silna želja i upornost pomogli da moje “bendovanje” potraje do danas.

Autor ste tekstova i glazbe u Plesaču. Kako to da se prije, posebice osamdesetih, niste više uključivali kao tekstopisac? Jeste li slučajno ili namjerno ostajali pomalo u sjeni uz jake frontmane?

U životu i u bendu najvažnije je pronaći svoje mjesto. Moje mjesto bilo je “sideman”, onaj koji čuva leđa “frontmanu” pjevaču, i uživao sam u toj ulozi. To podrazumijeva da vjeruješ frontmanu i punim plućima pjevaš prateće vokale i sviraš najbolje što možeš, a usput imaš odmak da možeš sve držati pod kontrolom. Svi autori koje sam pratio bili su izvanredni tekstopisci, a kad je na obzoru ponestalo genijalaca, morao sam napraviti svoje pjesme. Ne zbog pjesama, nego da bih opet imao novi bend.

Pratite li danas scenu, istražujete li nove zvukove? Što slušate? Koji su vam mlađi bendovi zapeli za uho?

Trudim se biti u dosluhu sa scenom i mislim da je scena bogata. Ima svega, a daleko je više dobrih izvođača nego dobrih pjesama pa sud donosim tek kad ih vidim na koncertu. Volim tekstove izvođača IDEM, a najbolji bendovi uživo su zagrebački One Dread i beogradski KOIKOI.

Čini li vam se da je bendovima danas lakše ili teže nego u doba novog vala? Danas je možda brži put da se dođe do slušatelja zbog brojnih medija i društvenih mreža, ali lakše nastane i džungla u eteru i šum u komunikaciji. Bili ste akter tada, akter ste i danas, je li u doba novog vala bilo lakše doći do publike?

Danas mi je daleko teže u svakom pogledu. Čini mi se da bi s Plesačem sporog stepa bilo lakše kad me se ne bi vezalo uz novi val i zasluge iz prošlosti. Ljudi vole stalno vidjeti nešto novo, a slušati jedno te isto, tako da većinu publike koja me poznaje otprije ne zanima previše to novo što radim. S druge strane, zbog istih zasluga iz prošlosti mlađoj sam publici sumnjiv. Nadam se da će se mladi i stari ujediniti i 3. srpnja navratiti u MSU čuti i vidjeti nešto novo.

Često se govori da su publiku preuzeli narodnjaci, ali u Zagrebu je puno pop/rock koncerata i klupskih svirki. Čini se da situacija i nije tako loša? Kako se vama čini? Ima li još dovoljno publike sklone urbanoj glazbi?

Imam dojam da u Zagrebu ima koncerata više nego ikad prije, a očito ima i publike. Uvijek je “smeće” od glazbe privlačilo više publike, a tako je i danas, ali postoji i dovoljan broj ljudi zainteresiranih za nešto drugo.

Je li danas glazba manje buntovna i angažirana nego prije?

Danas se nije opasno buniti pa je i bunt izgubio na težini, a problem je i što ima toliko stvari protiv kojih bi se trebalo buniti da ne znaš od kuda bi počeo. Volim duhovite angažirane buntovnike koji se protiv gluposti i primitivizma bore humorom. Ništa se neće promijeniti, glupi ne shvaćaju humor, ali oni drugi se barem nasmiju i dobiju sitnu zadovoljštinu.

Na zadnjem albumu sudjelovao je vaš sin Rok. Otpjevao je i sjajnu pjesmu “Ko da nema sutra”. Čisti šlager. I kći je surađivala na nekim pjesmama. Kako je nastupati s djecom u istom bendu?

Rok je glumac po profesiji i čest gost Ljetnog kina s vrlo zanimljivim i zahtjevnim setom pjesama, a prateće vokale pjeva u Plesaču sporog stepa. Nikad nisam planirao ni poželio biti sa sinom u istom bendu, to se dogodilo spontano i moram priznati da je to jedna od ljepših stvari koja nam se desila. U mojim bendovima svi su ravnopravni pa smo tako i nas dvojica pročistila odnos otac-sin. Kći Katarina pomogne oko vizuala, a pjevala je prateći vokal u pjesmi “Zauvijek mlada”, koju sam joj napravio za rođendanski poklon. Moglo bi se reći da iskorištavam vlastitu djecu za svoje projekte, ali svima bih preporučio da ako žele pročistiti obiteljske odnose, zajedno naprave bend, bilo kakav, ako ne znaju svirati, može i punk bend.

Koji su vam planovi? Što vas još posebno veseli i inspirira za bavljenje glazbom?

Plan je s Plesačem sporog stepa početi snimati treći album, a s Ljetnim kinom odraditi što više “inteligentnih zabava”. U najavi je nastup na Palagruži sredinom rujna, a takve me avanture posebno vesele i inspiriraju.