Šest dana prije slovenskih parlamentarnih izbora, ankete ukazuju da ćemo svjedočiti dramatičnom finišu kampanje. Na vrhu su i dalje SDS Janeza Janše i Gibanje Svoboda Roberta Goloba, s time da su se razlike među njima u recentnim anketama smanjile.

No, kampanja nije samo dvoboj dviju stranaka. Ona je i sudar dvije slike Slovenije. Prvu nudi Golobov blok koji ističe da se Slovenija mora obraniti od janšizma, neliberalizma i onoga što Golob naziva opasnošću “orbanizacije”.

Drugu nudi desni centar – zemlja koja pod lijevom vlašću stagnira, gubi investicijski zamah, preopterećuje rad, usporava reforme i više nije samorazumljivi regionalni uzor. U ovom drugom slučaju, sve češće, sve glasnije i sve politički korisnije pojavljuje se – Hrvatska.

Hrvatska kao politička poruka

Slovenija je desetljećima imala osjećaj da je “ispred”, institucionalno uređenija, bogatija, bliža jezgri starih članica EU. Zato današnja uporaba Hrvatske u kampanji ima gotovo psihološku težinu. Kada oporba govori o Hrvatskoj, ona govori o slovenskom osjećaju gubitka prednosti. Hrvatska se u toj konstrukciji pojavljuje kao ogledalo u kojem Slovenci, prvi put nakon dugo vremena, vide mogućnost da ih susjed sustiže brže nego što bi željeli priznati.

Prema jesenskoj prognozi Europske komisije, slovenski BDP trebao bi porasti 1,0 posto u 2025. i 2,4 posto u 2026., dok je za Hrvatsku procjena 3,2 posto u 2025. i 2,9 posto u 2026. S druge strane, po razvijenosti Slovenija je i dalje ispred. Slovenski statistički ured navodi da je slovenski BDP po stanovniku u PPS-u za 2024. iznosio 90 posto prosjeka EU, dok europski podaci za Hrvatsku pokazuju oko 78 posto prosjeka EU. To znači da Hrvatska nije “pretekla” Sloveniju, ali jest dovoljno smanjila zaostatak.

Zato nije čudno da se u finišu kampanje sve češće poteže i teza o selidbi poslovnih funkcija iz Slovenije prema Zagrebu. Ne nužno “tvornica”, ne nužno cijelih kompanija, ali svakako uprava, regionalnih ovlasti, nabave, zajedničkih menadžerskih struktura i funkcija s većom dodanom vrijednošću.

Najčvršći primjer takvog pomaka je Lidl. Slovenski Lidl, nakon dugog razdoblja samostalnog vođenja, ušao je u model u kojem su slovenska i hrvatska kompanija dobile objedinjeno vodstvo, a Boris Lozić, čovjek koji vodi i Lidl Hrvatska, sjedi u Zagrebu. Drugim riječima, nije nestao Lidl Slovenija, nisu nestale trgovine ni operativa, ali je vrh odlučivanja postao zajednički i bitno više vezan uz Zagreb nego prije.

Biztech konferencija

Collective kao odgovor na neizvjesnost: Taleb u Zadru na QED 2026!

promo

Triglav osiguranje u 2025. ostvarilo stabilno poslovanje, značajan rast premije iznad tržišnog rasta te nastavlja s digitalnim inovacijama

Sličan je slučaj A1. A1 Group je službeno objavio da je Dejan Turk od 1. lipnja 2024. postao CEO i A1 Slovenije i A1 Hrvatske. To opet nije “preseljenje kompanije”, ali jest spajanje vrhovnog upravljanja dvaju tržišta pod jednim čovjekom. U kampanjskoj optici to je još jedan dokaz da se regionalna težina seli južnije. U korporativnoj optici to je racionalizacija upravljanja. No politika vrlo rijetko razlikuje te dvije stvari.

Treći primjer je PwC. Od 1. srpnja 2024. Hrvoje Jelić postao je Country Managing Partner za PwC kompanije u Hrvatskoj i Sloveniji, što su objavili i AmCham Croatia i PwC Slovenija. To znači da ni konzultantski i revizorski sektor nije ostao izvan regionalne centralizacije. Kao i kod A1 ili Lidla, to ne znači gašenje ljubljanskog ureda, nego objedinjavanje vrha organizacije na razini dviju država.

U javnosti takvi primjeri proizvode snažan dojam. Zagreb više nije samo simpatičan grad u susjedstvu, nego mjesto iz kojeg se sve češće upravlja i slovenskim segmentom regionalnog poslovanja.

Možda najzanimljiviji slučaj jest Perutnina Ptuj. U zagrebačkom društvu grupe već radi oko 60 ljudi, uključujući i financijskog direktora matične kompanije, a u Zagrebu jača ured koji koncentrira važne grupne funkcije. No, Perutnina istodobno izričito tvrdi da Ptuj ostaje strateški centar i službeno sjedište. Taj primjer savršeno pokazuje o čemu se u kampanji zapravo radi – ne o crno-bijeloj selidbi, nego o postupnom pomaku centara utjecaja.

U priču se sve snažnije upisuju i pojedini slovenski poduzetnici. Dušan Šešok je među rijetkim je slovenskim industrijalcima koji se posljednjih godina u Hrvatskoj ne pojavljuju usputno, nego sustavno šire poslovanje. Nakon ulaska u šibensko brodogradilište, Iskra je preuzela zagrebačku Elku, splitski Elmap, a nedavno je potpisan i ugovor o kupnji riječkog brodogradilišta 3. maj 1905.

Iako dio poduzetnika podupire narativ desnice, dio je otvoreno stao u obranu premijera Goloba. Među njima nitko nije važniji, kontroverzniji i simbolički zanimljiviji od Joca Pečečnika. Pečečnik je jedna od onih figura koje u Sloveniji stoje na spoju poduzetništva, javnog utjecaja, celebrity statusa i političke sugestije. Iz računalnog biznisa ušao je u gaming industriju, izgradio Interblock u globalni brend, a nakon prodaje kompanije proširio portfelj na vodu, nekretnine, turizam i nove investicije. Drugim riječima, riječ je o poduzetniku koji ima simboličku težinu u slovenskoj javnosti.

Baš zato je njegov nedavni pad s čela SBC-a, Kluba slovenskih poduzetnika, bio toliko politički važan. Službeno, Pečečnik nije smijenjen, stvarni slijed događaja bio je nešto složeniji i politički mnogo znakovitiji. Krajem siječnja 2026. na stranicama SBC-a objavljeno je njegovo pismo u kojem je napisao da su Golob i njegova vlada za poduzetnike i obrtnike učinili ono što nije nijedna vlada prije njih, konkretno u kontekstu zakona o sudjelovanju zaposlenih u dobiti i dioničkog nagrađivanja.

Već sljedećeg dana Pečečnik je morao pojašnjavati da to nije službeni stav SBC-a, nego njegovo osobno mišljenje. No, šteta je već bila učinjena. Članstvo je dio toga doživjelo kao političko svrstavanje kluba uz premijera u osjetljivom predizbornom trenutku. Pobuna je bila brza i dovoljno jaka da sruši vrh udruge.

To nije prvi put da je Pečečnik došao u fokus javnosti. Naime, Pečečnik je u studenom 2023. pozvao Ivicu Todorića da nastupi na konferenciji Kluba slovenskih poduzetnika. Sam klub je najavio da će Todorić biti gost središnjeg dana festivala poduzetništva, gdje će s njim razgovarati upravo Pečečnik. Kasnije se doznalo da je Todorić bio “gost iznenađenja” i da je njegov nastup među poduzetnicima izazvao dijelom negativne reakcije jer je dio publike smatrao neprihvatljivim da se čovjeka opterećenog slomom Agrokora i nizom pravosudnih repova predstavlja kao uzora ili relevantnog sugovornika o regionalnom poslovanju.

Psihološki okidač i dokazi

Pečečnikov odnos s Todorićem puno je više od prijateljstva. Slovenski poduzetnik je Todorićevoj obitelji posuđivao novac. Još je delikatniji dio priče vezan uz arbitražna potraživanja protiv Hrvatske. Naime, Todorić je u nekom trenutku pokušao prebaciti potencijalna potraživanja iz arbitraže na Elektroncek Group B.V., nizozemsku tvrtku povezanu s Pečečnikom koji je potvrdio da je s Todorićem nastupao kao financijer pravnih troškova.

Na primjeru Pečečnika vidi se koliko su u ovoj kampanji poduzetnici izašli iz sjene. I zato je Hrvatska u ovoj slovenskoj kampanji postala više od susjeda. Ona je postala retoričko mjerilo, psihološki okidač i dokazni materijal.

To, naravno, ne znači da su svi opozicijski zaključci točni. Hrvatska i dalje po općoj razini razvijenosti nije ispred Slovenije. Niti je svaki zajednički direktor dokaz “bijega” iz Ljubljane. No, u kampanji je često presudno može li se nekoliko stvarnih činjenica povezati u politički uvjerljivu priču.

Ono što se već sada može reći jest da je ova kampanja donijela jednu razliku koja se iz hrvatske perspektive posebno vidi – slovenski poduzetnici ušli su u izbore ne samo novcem, nego i stavom. U tom smislu oni su, za razliku od svojih hrvatskih kolega, mnogo otvorenije pristali biti politički akteri. A kad poslovna elita izađe na pozornicu, izborna kampanja uvijek prestaje biti samo borba stranaka.