Zaključivanje prodaje Inine i PPD-ove tvrtke Terra mineralna gnojiva, koja je većinski vlasnik Petrokemije, izazvalo je čuđenje mnogih medija i političara, koji se nakon dvije godine pregovaranja oko te transakcije ponašaju kao da se sve dogodilo iz vedra neba.

Čudno, međutim, može biti tek da je turska grupacija Yildirim bila ustrajna u pregovorima koji traju dvije godine i da je na kraju zaključila posao premda je, kako se tvrdilo, imala veći apetit od kupnje samo Ininih i PPD-ovih 54,52% dionica kutinskog proizvođača mineralnih gnojiva.

Premda velika grupacija, Yildirim je obiteljska tvrtka i kod akvizicija uvijek se drži prakse da bude jedini vlasnik, pa je i u ovom slučaju interes iskazao za sve dionice. U slučaju Petrokemije, preostali dio, izuzev vrlo malog paketa od oko 0,3%, ima država, što izravno, što preko svojih tvrtki i institucija.

Država ih ne može prodavati izravnom pogodbom, nego putem natječaja, a prvi pokušaj u kojem je cijena državnih dionica bila istaknuta trostruko iznad nominalne vrijednosti, nije rezultirao niti dolaskom po natječajnu dokumentaciju u CERP.

Rast pa – šok
Od kada je Yildirim ušao u pregovore za preuzimanje Petrokemije, ona je bila tvrtka koja je sanirana, njezino poslovanje stabilno, prihodi rekordni, izvoz u porastu. No u međuvremenu je uslijedio slom te energetski intenzivne industrije.

Cjenovni skok plina i rat u Ukrajini zaustavio je čak dvije trećine europske proizvodnje mineralnih gnojiva. Stala je tako i proizvodnja u Kutini, od početka godine.

Interes Yildirima, koji je u Turskoj najveći proizvođač mineralnih gnojiva, dovodio se u vezu s činjenicom da je Petrokemija u EU i bila bi “ulaznica” za to tržište, a dodatnom atraktivnosti pridodavalo se i to što Petrokemija u vlasništvu ima Luku Šibenik.

No, to neće biti i prva Yildirimova akvizicija u proizvodnji mineralnih gnojiva u EU. Krajem rujna austrijski Borealis, koji se svojedobno interesirao i za Petrokemiju, zaključio je s Yildirimom ugovor o prodaji njegove tvrtke za proizvodnju gnojiva u Belgiji Rosier, a prodaje mu 98% dionica za 35 milijuna eura.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Ugovor će, kao i kod Petrokemije, biti valjan nakon što zadovolji potrebne regulatorne uvjete, što podrazumijeva i dobivanje “zelenog svjetla” agencija za zaštitu tržišnog natjecanja u zemljama gdje posluju, što može potrajati i više od pola godine.

Koliko će, pak, Yildirim platiti za Terra Mineralna gnojiva u Ini i PPD-u smatraju poslovnom tajnom, no neslužbeno Poslovni dnevnik doznaje kako je dogovorena cijena od oko 55 milijuna eura.

Iako je za mnoge iznenađujući sam tajming zaključivanja ugovora, s obzirom na neizvjesne okolnosti u branši i na makroekonomskom i geopolitičkom okruženju, za pojedine analitičare upravo ta činjenica, da je Yildirim zagrizao u kutinsku “jabuku”, znak je da prepoznaje priliku i gleda dugoročno.

Izlazak Ine i PPD-a iz Petrokemije nije nikakvo iznenađenje, posebice u slučaju PPD, čiji vlasnik Pavao Vujnovac od početka nije krio da je u spašavanje Petrokemije i ušao kako bi spasio potraživanja za neplaćeni plin, te osigurao plinski sustav u kojemu je Petrokemija pojedinačno najvažniji klijent.

No, u tvrtki koja je tehnološki zaostala, a njezina modernizacija i zelena tranzicija iziskuju ogromna ulaganja, većinski vlasnici su u startu pokazali da traže “zamjenu” i da je pritom poželjan kupac iz te proizvodne niše.

Yildirim nije bio i jedini s kojim se razgovaralo, navodno je cijeli postupak dodatno tekao usporeno jer je jedan od partnera u Terri imao još jednog zainteresiranog ponuđača, iz Mađarske.

Europska pomoć sektoru
O Petrokemiji u Yildirimu ni do sada nisu javno komunicirali, a o daljnjim planovima vjerojatno će se očitovati nakon što i službeno postanu vlasnicima. U međuvremenu, na razini EU posložit će se i “kockice” oko pomoći očuvanju ove proizvodnje. U Bruxellesu su upravo utvrdili plan za jačanje poljoprivredno-prehrambenog sektora, kojim se pomoć želi usmjeriti i na proizvodnju gnojiva.

Državama se preporučuje da im se daje prednost u slučaju racionalizacije plina, a najavljuje se i veći intenzitet potpora toj proizvodnji. Oni koji pritom prime veće iznose potpora bit će i u obvezi prilagodbe za smanjenje ugljičnog otiska potrošnje energije, a jedna od solucija koju se spominje je i da će gnojivo od proizvođača moći kupovati javna tijela koja će ih po povoljnijim cijenama nuditi poljoprivrednicima.

Takav scenarij dobra je vijest za Petrokemiju, koja ionako mora ići ka zelenoj tranziciji, jer su joj penali koje je plaćala zbog emisije CO2 sve veće opterećenje. Ove godine, kako je proizvodnja stala, to nije slučaj, ali će s ponovnim pokretanjem proizvodnje opet postati uteg. Ovaj put bit će to briga za tursku grupaciju, oko ćije ozbiljnost i reference nitko ne dvoji.

Grupaciju koja se razvija od 1963. i djeluje u sektorima mineralnih gnojiva, energetike, metalurgije i rudarstva vode braća Ali Riza i Robert Yuksel Yildirim, koji su druga generacija obitelji, a posluje u 54 zemlje i ima više od 18 tisuća radnika.

‘Vidjet ćemo’
Zasad ostaje nedorečeno kakva je perspektiva državnih dionica u Petrokemiji. Činjenica da je za paket od 17,9% CERP ljetos tražio 305 milijuna kuna znači da se o tom scenariju razmišlja(lo), a za idući korak potrebno je novo procjenjivanje vrijednosti dionica, kojeg još nema.

Vrijede li one nakon zaključenja ugovora s PPD-om i Inom više ili će se ići s diskontom, što bi bio standardan slijed događaja u prodaji državnih dionica, ili će se možda razmišljati i o zadržavanju kontrolnog paketa (dionice Petrokemije imaju još Janaf, Plinacro i Fond za razgradnju NEK), to nisu pitanja na koja u ovom trenutku ima odgovora.

Sudeći prema riječima premijera Andreja Plenkovića – “vidjet ćemo”, može se zaključiti da država neće žuriti s odlukom.