Iako zbog nedonošenja zakona o obnovi po centru Zagreba još nema ozbiljnijih građevinskih radova, napokon su se počele postavljati skele. Njih, međutim, ima više vrsta. Prve su one skele kakvima ih obično zamišljamo, a služe da se preko njih radnici penju, obnavljaju fasade, farbaju. Druge su sigurnosne skele, koje se ponekad moraju postavljati preko cijelog zida samo kako bi spriječile da nekome crijep s oštećenog krova padne na glavu. I konačno, postoji i treći tip skele, ona služi kao nosač reklama i postavljena je kako bi donosila prihod, a pitanje je da li se ispod reklamnog platna išta radi. Neke su skele tako stajale na Britanskom trgu godinama i skinute su a da ništa nije bilo obnovljeno.

Postavljanje reklama i reklamnih panoa na krovne površine, pročelja zgrada i građevinske skele na udarnim pozicijama, na Trgu bana Josipa Jelačića i Cvjetnom trgu gradske su vlasti zabranile početkom 2014., “osim ploča s tvrtkom, nazivom i natpisom u zoni prizemlja”. Tada su svim vlasnicima već postavljenih reklama naložili da ih uklone, uz zapriječenu kaznu od 4000 do 9000 kuna.

A sada se priča vraća na staro jer gradske vlasti, kako ne bi morale građanima financijski pomagati, predloženim izmjenama i dopunama Odluke o komunalnom redu – koji su trenutno u javnom savjetovanju – vlasnicima zgrada ponovno dopuštaju da na skele stave reklamna platna i tako sami nešto uprihode.
“Intencija izmjena je omogućiti vlasnicima nekretnina da si osiguraju dodatan priljev novčanih sredstava za obnovu”, rekao je pročelnik Ureda za prostorno uređenje Dinko Bilić. Oglašivač mora podnijeti zahtjev Gradskom poglavarstvu, gdje će mu, ovisno o zoni, kvadratni metar reklame biti naplaćen između 21 i 25 kuna mjesečno, a suvlasnici potom sklapaju ugovor s Gradom.

Tako bi vrlo brzo centar Zagreba mogao postati cjelogodišnji Advent, s nizovima šarenih reklama banaka i telekom operatera. Naravno, pod uvjetom da vlasnici tih kompanija zaključe da im se isplati plaćati reklamu u donedavna prestižnom, a danas u svakom smislu riječi napuštenom dijelu grada.

Saborski zastupnici odustali od mora

Ispred skela koje su već postavljene na zgradama na Trgu bana Jelačića volonteri iz platforme Možemo! od utorka skupljaju potpise na peticiju, traže da predsjednik Zoran Milanović odmah po konstituiranju novog saziva Sabora zatraži izvanredno zasjedanje, a na kojem bi se napokon donio zakon o obnovi Zagreba i okolice.

Milanović je već poručio kako je “nezamislivo da nova vlada, neovisno o tome hoće li je formirati HDZ ili SDP, ne počne odmah s radom i ne stavi taj zakon na dnevni red Sabora”. Međutim, ideja da im se skrati zasluženo ljetovanje nije dobro sjela saborskim zastupnicima, pa je tako HDZ-ov potpredsjednik Sabora Željko Reiner prvo rekao kako je “na hipotetska pitanja besmisleno odgovarati”, nazvavši inicijativu platforme Možemo! “manevrom za skupljanje političkih bodova”.

Inače, šef HDZ-a Andrej Plenković tvrdi kako će u njihovom izbornom programu “jedna od 10 ključnih točaka biti obnova Zagreba”. Koliko god lideri HDZ-a nisu niti pomišljali na donošenje zakona prije jeseni, a premijer Plenković govori kako je “lažna teza da je zakon preduvjet za obnovu Zagreba”, tek nakon što su aktivisti Možemo! počeli skupljati potpise velike su stranke okrenule ploču, pa sada njihovi lideri navodno niti ne razmišljaju o moru, već im je obnova Zagreba najednom postala glavna briga.

Sada se i Most na društvenim mrežama reklamira s tezom da “s obnovom Zagreba ne smije biti otezanja”. Međutim, i Mostovci su bez problema glasali za raspuštanje Sabora prije donošenja zakona o obnovi. Više nikome nije problem započeti s radom Sabora odmah nakon izbora. Trud oko peticije već se isplatio.

“Zapravo nas nije briga, neka velike stranke slobodno sebi pripišu sve zasluge za donošenje zakona obnovi, nama je važno da ona što prije krene i da se građanima vrate u svoje kuće i stanove”, rekla nam je Frana, koja je s kolegom Vitom u subotu ujutro prikupljala potpise na štandu na Trgu bana Jelačića. Većinom potpisuju umirovljenici, od kojih su se ovih dana naslušali raznih tužnih priča. Tako im se obratila gospođa koja je od potresa bez grijanja i tople vode. Kad su joj ponudili pomoć, žena je prvo ostavila podatke a onda se poslije vratila i zamolila da izbrišu njeno ime. Jedna druga gospođa rekla kako bi im rado potpisala no, objasnila je, nije joj zgodno jer radi u Saboru. “Tužno je što se nakon 30 godina demokracije ljudi i dalje toliko boje”, kaže Frana.

Na štandu ne smije biti stranačkih obilježja, pa niti imena njihove političke platforme, koje se ipak može iščitati iz prve riječi slogana “Možemo obnoviti Zagreb i okolicu!” Da ne bude zabune, tu je i fotografija Tomislava Tomaševića, lidera oporbe u gradskoj skupštini. Prvi dan se prikupilo 3000 potpisa, sada već računaju da ih imaju desetak tisuća, jer potpisi se skupljaju po cijelom gradu.

Ekipi iz Možemo! priključio se i frontmen Hladnog piva Mile Kekin, razočaran nezainteresiranošću sadašnjih, gradskih i državnih vlasti da izglasaju zakon i pomognu Zagrepčanima.

“Potres koji je pogodio Zagreb u potpunosti je razotkrio razornu politiku i destruktivnu ljubav HDZ-a i Milana Bandića. A i degutantni oportunizam SDP-a koji je dignuo ruke za raspuštanje Sabora”, izjavio je Kekin objašnjavajući zašto se odluči politički angažirati.

Tko želi državnih 12.000 kuna mora imati projekt obnove

A dok se zakon ne donese, građani će morati zadovoljiti s onih 12.000 kuna za najnužniju sanaciju. Zahtjevi su se počeli primati u srijedu, no u nadležnom Ministarstvu graditeljstva još uvijek ne znaju kada bi trebale početi prve isplate.
“Građani su počeli s dostavom prijava za pomoć u sanaciji zgrada oštećenih potresom. Isplate će se provoditi nakon provjere zaprimljene dokumentacije i opravdanosti prikazanog troška jer se radi ukupno o velikim sredstvima iz državnog proračuna. Za taj posao oformljen je poseban tim ljudi u Ministarstvu. Prijave se zaprimaju digitalno i to putem e-Hitni popravak zgrada oštećenih u potresu sustava e-Građani. No, iako se prijave zaprimaju digitalno, građani koji to nisu u mogućnosti, svoj zahtjev mogu predati osobno u Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja u Zagrebu, dokumentaciju mogu dostavljati u papirnatom i digitalnom obliku”, odgovoreno nam je u Ministarstvu.

Uspjeli smo ipak rasvijetliti jednu drugu nedoumicu – tko želi dobiti tih 12.000 kuna po samostalnoj jedinici zgrade, mora priložiti i projekt obnove za sve radove, osim za polaganje crijepa na krovu. Kako kažu u Ministarstvu, “trenutno važeća građevinska regulativa omogućava uklanjanje posljedica potresa koji je umanjio ili ugrozio uporabljivost građevina izvođenjem radova izvanrednog održavanja na način da se odgovarajućim dijelovima zamjene dijelovi građevine i oprema, uređaji i instalacije koje su oštećena izvanrednim događajem. Prema postojećem zakonu moguće je izvršiti zamjenu krovnog pokrova bez potrebe za izradom projekta, dok je izmjena krovne konstrukcije, zidova, stupova ili dimovodne cijevi provodi isključivo na temelju projekta izrađenog od ovlaštenih osoba. Za konstrukcije su nadležni ovlašteni inženjeri građevinarstva, a za dimnjake ovlašteni inženjeri građevinarstva i ovlašteni inženjeri strojarstva”.

Također, za cjelovitu obnovu potresom oštećene zgrade i poboljšanje njezine otpornosti na djelovanje potresa potrebno je izraditi posebni projekt, no njegova izrada nije obuhvaćena mjerom od 12.000 kuna.

Od nekadašnjeg Zagreba preživio je samo Đokica

Tamo gdje država zakaže, uskaču udruge. U Ilici je tako prošli vikend održan Potresno dobar tulum. Ekipa okupljena oko Projekta Ilica svojski se potrudila, kako nema tramvajskog prometa štandovi s raznom robom raširili su se od Medulićeve do Primorske ulice, a svakih par desetaka metara netko je svirao. Na jednom mjestu jazz i romska glazba, na drugom Stanko Kovačić, veteran ulične svirke, na svom violončelu skida Disciplinu kičme. Bio je lijep dan i ekipa s pivom u ruci lagano je šetala po pruzi. Ilica je ponovno postala šarena i malo tko je gledao uvis, prema brojnim rupama na mjestu gdje su do potresa stajali zabatni zidovi. Ako niste dizali glavu, na potres vas je mogla podsjetiti samo hrpa cigli naslaganih red ulazom u jednu od zgrada.

Na žalost mnogih, okupljanje je završilo u pola tri, iako je bilo potencijala da se napravi cjelodnevni tulum na otvorenome. Ovakvi događaji daju nadu da se, ako jednom grad Zagreb dobije urbanu vlast, s malo truda mogu napraviti velike stvari.

Na jednom od štandova spazio sam knjigu Crtice s Cvjetnjaka, koja me privukla naslovom, fotografijom nekoć šarmantnog Cvjetnog trga i podnaslovom Priče iz osamdesetih. Kad shvatiš da poznaješ sve likove koji se tu spominju, moraš kupiti knjigu i to izravno od autora, Darka Posleka, koji doduše na koricama nije naveden, pa Crtice s Cvjetnjaka izgledaju kao samizdat s kolor naslovnicom. Kažu da bi za svog života svatko od nas, uz još par ideja, trebao napisati knjigu. Poslek je to učinio i zabilježio likove i događaje iz svog odrastanja na Cvjetnom, iz vremena kad smo u Margaretskoj ulici – da, tamo gdje su sada terase kafića – igrali nogomet, a kao golovi su nam služile velike betonske žardinjere. Trebalo je samo paziti da lopta ne završi u dvorištu pravoslavne crkve, jer je onda trebalo uvjeravati namrgođenog protu da ju vrati, ili pak preskakati visoku ogradu sa šiljcima. Na mjestu gdje je Centar Cvjetni bili su kino Zagreb i pizzeria Zadar, a za pizzu se zarađivalo žicanjem sitniša ispred telefonske govornice, postavljene iza leđa Preradovićevog spomenika. Oni s razvijenijim kriminalnim umom znali su papirom začepiti dio aparata koji je vraćao sitniš, pa bi onda svako toliko obišli ‘svoju’ govornicu, izvukli papir i pokupili utržak u kovanicama – bio je to znakovit početak privatizacije domaćeg telekoma…

Poslek nas u svojoj knjizi podsjeća i na neke zagrebačke osobenjake kojih više nema. Prvi je legendarni Brankec Marksist, krupni ćelavac koji je hodao po Preradovićevoj s vrećicom u ruci i svakome nesretniku kojeg bi uspio uloviti objašnjavao nužnost diktature proletarijata. “Previše je učio, pa je poludio!”, ozbiljnim mi je glasom tada objašnjavao razredni propalitet iz škole u Varšavskoj, koja je u potresu 2020. lakše nastradala. Kad ne bi gnjavio prodavačice u Klarinoj pekari, Branko je najradije ulazio u Francusku čitaonicu, jer tamo je klijentela bila prefina da bi ga izbacili. “Način proizvodnje materijalnog života uvjetuje proces društvenog, političkog i duhovnog života uopće. Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već obratno, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest!”, citirao je Branko pred okupljenim frankofonima, ne obazirući se ne pristojne pozive već očajne knjižničarke: “Branko, molim vas izađite!”

Drugi je lik bio Jovica, taj se pojavio sredinom osamdesetih i hodao je Zagrebom, bradat a ponekad i bos. Oko vrata, žuta marama akcije Djeca u prometu, u ruci torba za spise, a u njoj – kako nam je jednom pokazao – izgrizeni klip kukuruza i jedna cipela. Potom, po Cvjetnom se muvao Marina, muškarac koji je dobio nadimak po nekoć popularnoj pjesmi čiju je melodiju neumorno zviždukao.

Od ostalih koji se u Poslekovim sjećanjima spominju još je aktivan Đukica, prvi zagrebački transvestit koji je nekoć pjevao i svirao gitaru u Ritzu u Petrinjskoj, a sada ga se može vidjeti u prolazu Harmica. U centru se ponekad pojavi i perač prozora koji je sam sebe prozvao Giovanni, a ima bizarnu naviku ponekad prošetati gradom u odjeći pilota civilnog zrakoplovstva.
U Zagrebu ne postoji izraz koji opisuje te osobenjake koji su i sivi grad činili šarenijim. Sada se i ovdje događa ono što se već desilo u Dubrovniku i Splitu – prvo su iz grada nestali oriđinali, odnosno redikuli, a nakon toga centar su napustili i ostali građani. Apartmanizacija pomognuta potresom pretvorila ga je u geto.

Lešinari nude 300 eura po kvadratu

Poslek opisuje vrijeme kad je centar grada bio i centar zabave. Blistavo razdoblje u kojem su svi dolazili u Lap, Kulušić, Saloon, od kojih niti jedan nije udaljeniji 15 minuta pješke od Trga. Već godinama su svi zatvoreni. Tada je Cvjetni zbilja bio pun cvijeća, ali i stabala, a na pločniku su se prodavali stripovi i ploče. Treba reći da je propadanje Cvjetnog, koji se tada službeno zvao Trg bratstva i jedinstva, da bi 1990. jednako službeno postao Trg Petra Preradovića, počelo i prije Bandićevog dolaska, još tijekom uređenja 1995. Tog su ljeta, unatoč peticiji Zelene akcije, a iz kojih korijen vuče i dio ekipe okupljen oko platforme Možemo!, posječena sva stabla na Cvjetnom trgu i postavljeni su novi, odbojni štandovi za cvijeće. Skupa sa stablima i starim štandovima nestao je i sav šarm tog trga.
Devastaciji Cvjetnog su se tada usprotivili Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, Udruženje hrvatskih arhitekata, Društva arhitekata grada Zagreba i drugih institucija, da bi tadašnji gradonačelnik Branko Mikša sve te protivnike devastacije Cvjetnog trga posprdno nazvao “balvan revolucijom”. Mikša se kasnije skrasio u Agrokoru Ivice Todorića, Zagreb je preuzeo Milan Bandić, a Cvjetni trg je nastavio propadati. Drugi udarac je dobio 2006., kad Hoto grupa tome Horvatinčića kupuje kino Zagreb i susjednu napuštenu Vjesnikovu tiskaru. Unatoč peticiji s 50.000 potpisa sve to ruši i počinje graditi današnji Centar cvjetni, dok pješačku zonu u Varšavskoj pretvara u ulaz u svoju garažu. Građani su obmanuti, a navodni javni interes postao je paravan za pogodovanje investitoru. Kako bi si dali malo oduška, aktivisti iz Prava na grad i Zelene akcije tada su nakratko preimenovali Cvjetni trg u Trg žrtava Milana Bandića.

Konačni udar na šarm Cvjetnog uslijedio je 2016., kad su gradske vlasti donijele odluku po kojoj cvjećari ne smiju držati svoje cvijeće oko kućica, već isključivo unutar njih, jer “cvijeće koje stoji na podu oko kućice smeta prolaznicima i izgleda neuredno”. Taj je smisao za ‘uredno’ par godina kasnije primijenjen i na okoliš Meštrovićeve ‘džamije’, oko koje su također posječena sva stabla.

Vlasnici stanova u centru već redovno prijavljuju da se nad njima poput lešinara nadvijaju špekulanti nekretninama, a među kojima ima i poznatih poduzetnika, nudeći im sramotnih 300 eura po kvadratnom metru. Prvo su došli po cvijeće. Potom po stabla. A sada dolaze po ljude.