“Jutarnja vožnja je kao kutija bombonijere. Nikad ne znaš što ćeš dobiti i kojim će putem ići… Bus zapravo zaobilazi dizalice koje po gradu skidaju dimnjake i popravljaju krovove i ne znaš unaprijed gdje su”.

Parafrazom iz Forrest Gumpa jedna poznanica na Fejsu opisuje svoje iskustvo vožnje autobusima koji zadnjih dana po centru grada nadomještaju tramvaje, zadovoljna što je u špici u vozilu bilo svega troje putnika. Ti su autobusi dobili brojeve i rute dobro poznate svima koji su, u vrijeme prije uvođenja jeftinog taksija, često koristili noćne tramvaje, pa tako primjerice 34 vozi s Remize u Dubravu, no umjesto preko Trga bana Jelačića 2 sada ide preko Glavnog kolodvora, gdje se križaju trase  sva četiri busa koji će do normalizacije gradskog prometa glumiti tramvaje. A kad se na ruti ispriječi dizalica, onda skupa s automobilima zajašu zeleni val kojim se probiju kroz Donji grad. Srećom da su ulice i dalje poluprazne, iako se polako pune  – ovaj su se tjedan na posao vratile frizerke i knjižničari, od ponedjeljka iz kuća izlaze konobari i prodavači u trgovačkim centrima, pa će i gužva biti nešto veća.

FOTO: Saša Paparella

Dečko na gitari pojačava atmosferu sudnjeg dana

Vozeći se autobusom primjećujete da trgovi i parkovi u centru i dalje služe kao parkirališta, pa neki od putnika, etimolozi amateri, naglas nagađaju da je parking zapravo izvedenica od riječi park.  

FOTO: Saša Paparella

Do Trga se može samo pješke, a tamo neki dečko uz gitaru naglas pjeva Sva si lijepa Marijo, sva si mila majčice, čime pojačava atmosferu sudnjega dana, s hrpama cigle i rijetkim šetačima pod medicinskim maskama. Publike nema puno, sluša ga dostavljač hrane i još dvojica ležernih namjernika, bez maski na licu.  

U foto studio Škljoc na početku Tkalčićeve vratila se vlasnica Slađana Čošić. Ona je svojedobno preuzela tu podružnicu Foto Badrova u kojoj je dotad radila i postala poduzetnica. Sada strpljivo čeka da se tjednima ugašeni kompjuteri apdejtaju, a dok razgovaramo ulazi samo jedna mušterija i to zbog fotokopiranja. Slađana hvali bivšeg gazdu Badrova koji pokazuje razumijevanje u vezi plaćanja najamnine u doba krize, sa čime se ne mogu pohvaliti vlasnici nekih drugih malih tvrtki i obrta u blizini, gdje se vlasnici poslovnih prostora prave kao da je sve normalno.

Kod Slađane je tiho, jer još nije proradio veliki kafić u susjedstvu, no to je samo pitanje vremena – ostatkom Tkalčićeve ponovno odjekuje jedan poznati zvuk. Nakon jezive tutnjave 22. ožujka i pada ciglenih dimnjaka na pločnik, sada slušamo onaj proljetni zvuk piljenja metala, koji nastaje kad ugostitelji pripremaju svoje terase za ljeto.

Po običaju tek je u zadnji tren, u četvrtak popodne, objavljen ulazak u  novu fazu ublažavanja protuepidemijskih mjera, u kojoj svi kafići od ponedjeljka ponovno mogu raditi, pa sada jedni brzinski namještaju podeste a drugi na punim tačkama ubrzano dovoze gajbe s cugom. Ta  normalizacija života života zvuči sjajno, no tek treba vidjeti koliko će ljudi, unatoč primamljivom svibanjskom suncu, sjesti za ove stolove. Na Dolac sada dolazi tek manji dio nekadašnjih kupaca, pa će vjerojatno tako biti i u Tkalčićevoj. Ljudi su se odvikli od grada, neki se boje zaraze, drugi pak u strahu od novog potresa ne žele djecu ostavljati samu kod kuće. Osim toga, po Tkalči su ranije većinom šetali turisti, kojih sada više nema, pa bi neki od tih kafića zbog slabog prometa mogli ubrzo opet zatvoriti. Osim toga, ovdje se još dosta dugo, sve dok traje obnova grada, neće vratiti pješačka zona, tako da ulicom svako malo prođe neko vozilo. 

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Reportaža: Zagreb nakon potresa (5)

FOTO: Zagrepčani dočekali kišni Prvi maj pod šupljim krovovima, 40 dana od potresa neki su i dalje bez plina i tople vode

Odluka Grada Zagreba da će ugostiteljima dozvoliti besplatno proširenje terase na javne površine ovdje neće puno pomoći, jer se u ovoj kafićima prenapučenoj ulici terase ionako više nemaju gdje širiti. Uređuju se i slastičarne, neke od njih zasad kolače prodaju kroz male prozorčiće. 

U ova loša vremena neki se drže devize ‘kriza je prilika’

U Preradovićevoj srećem poznanika koji tamo živi, kaže da s uređenjem čeka zakon o obnovi Zagreba. “Pa nisam lud uložiti novac, a da mi onda netko kaže kako zgrada mora povećati seizmičku otpornost, pa da onda rušim i gradim sve ispočetka”, objašnjava. Upravo pomaže seliti stvari prijatelju čija bi supruga uskoro trebala roditi, a kako im je stan jako uništen u potresu zadnjih su tjedana više puta morali mijenjati adresu. 

Reportaža: Zagreb nakon potresa (4)

FOTO: Dobra je vijest što su gradski konzervatori poslije niza desetljeća natezanja s građanima ipak popustili

Kvaliteta smještaja ovisi o kutu gledanja –  neki Zagrepčani iz svojih su, ne previše oštećenih stanova iz straha prešli u svoje vikendice, a u te su stanove uselili njihovi prijatelji koji su u potresu još gore prošli a zgrade su im dobile crvenu oznaku. 

U ova loše vremena neki se drže devize ‘kriza je prilika’, pa primjerice iz vlastitog džepa očajnim susjedima plaćaju sanaciju zida ili dimnjaka, a sve kako bi kasnije lakše nagovorili stanare da im dozvole, primjerice, adaptaciju zajedničkog tavana. Gentrifikacija je u punom naletu, sve češće se pojavljuju kupci koji nude bagatelu za otkup stanova, plašeći njihove sadašnje vlasnike milijunskim troškovima obnove koji ih čekaju. Drugi pak najavljuju drastično povećanje troškova pričuve, otprilike do visine prosječne mirovine, a čini se da u toj igri sudjeluju i neki predstavnici suvlasnika, koji pojedinim stanarima otvoreno govore: “tebi nije mjesto u našoj kući!”

Reportaža: Zagreb nakon potresa (3)

FOTO: Admir iz Bužima obnavlja trg svog zemljaka, bana Jelačića Bužimskog, a njegova priča malo je manje glamurozna

Nemam ti ja ni papirića, a ne znam niti gdje mi je pečat

Predstavnici suvlasnika posebna su priča. Dok jedni volontiraju, drugi beru lijep mjesečni honorar. U nekim zgradama predstavnik nije okupio vlasnike po deset godina, a u međuvremenu sam gospodari. Ponegdje se (primjer iz vlastita iskustva) prethodni predstavnik suvlasnika na primopredaji dužnosti čudi ako ga nakon 15 godina mandata zamolite da vam preda svu dokumentaciju. “Nemam ti ja niti papirića, a ne znam niti gdje mi je pečat”, kaže vam prethodnik i zalupi vrata, ljutit što su ga stanari zbog nerada smijenili. 

Reportaža: Zagreb nakon potresa (2)

Alpinisti su zadovoljni sišli sa krovova, kažu: ‘Skidanjem dimnjaka izbili smo mafiji milijune i spriječili iseljavanje siromašnih iz centra’

I dok jedni zbilja skrbe o zgradi, drugi svoj mandat koriste da bi radili dilove prilikom obnove ili skupo prodavali pravo na korištenje parkinga u dvorištu onima koji na to nemaju pravo. Neki predstavnici suvlasnika traže potpise svih susjeda doslovce i za neki trošak od svega tisuću kuna, a drugi samovoljno određuju tko će i po kojoj cijeni obnavljati zgradu i to bez statičkog elaborata, projekta sanacije i troškovnika, spominjući pritom ogromne cifre. Sada na brzinu po zgradi skupljaju potpise, a očajni stanari traže savjet na društvenim mrežama, gdje im svi isto odgovaraju. “Nemojte potpisati bez barem tri ponude”, “mislim da vas pokušavaju prevariti”, “oženit će vas k’o jelene”, neki su od komentara. Stižu i upute da se sada mogu raditi samo hitni zahvati poput rušenja dimnjaka ili zatvaranje rupa najlonom. “Prvo morate napraviti projekt sanacije i troškovnik. Nađite nadzornog inženjera i glavnog izvođača radova, jedino tako se možete nadati nekom povratu novaca kada se izglasa novi zakon o obnovu Zagreba”, savjetuju dobronamjerni sugrađani, iako vjerodostojnu informaciju nitko nema.

Neki se žale kako im se predstavnik suvlasnika, koji je godinama primao mjesečni honorar, od potresa više ne javlja na mobitel. Dosta je predstavnika mislilo da će cijeli život samo mijenjati žarulje na stubištu. Ubrzo nakon potresa shvatili su kako nisu sposobni organizirati čak niti minimalni popravak zgrade, pa su organizaciju obnove kuće, natezanja s majstorima, dimnjačarima, konzervatorima, upraviteljima zgrade i vatrogascima odlučili prepustiti nekom drugom. Prošlo je doba lakog ubiranja mjesečne naknade, sada svaku kunu treba zaraditi, bilo cjenkajući se s majstorima, tješeći preplašene umirovljenike bez dizala i tople vode ili obilazeći mjesta na kojima se daje besplatni materijal za obnovu.     

Reportaža: Zagreb nakon potresa (1)

FOTO: Netko mora platiti temeljitu obnovu grada ili ćemo centar ostaviti samo vranama

Jedno od tih mjesta je igralište gimnazije u Križanićevoj, gdje nalazimo neumornog Petra Paradžika, predsjednika Vijeća Gradske četvrti (GČ) Donji grad. Iako je već otkad rekao da su mu uvalili posao u koji se ne razumije, i dalje ga radi, pa prvo izdaje materijal, a onda ga razvozi potrebitima. “Ostalo nam je samo nešto dasaka i štafli. Bandić je prošli tjedan pred kamerama važno rekao ‘Paradžik, u četvrtak ti stiže još materijala’ (imitira gradonačelnikov glas, op.a.), pa je to prolongirano na subotu, a evo sada je došla i druga subota, prošlo je deset dana od roka  a materijala još nema”, kaže nekadašnji Sarajlija, koji je inače i profesor tjelesnog upravo tu u Križanićevoj. 

Podjela građevinskog materijala građanima kojima je potrebna pomoć za sanaciju oštećenja od potresa. Predsjednik Vijeća gradske četvrti Donji Grad Petar Paradžik. Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Za hrvatske je prilike taj SDP-ovac prilike dosta atipičan političar – odgovara na mejlove i javlja se na sva tri svoja mobitela. “Imam privatni, pa sam onda još jednog dobio u stranci i još jednog iz Grada”, žali se. 

A ako vas obeća nazvati čim šleperi dopreme mort, to će zbilja i napraviti, bez da ga morate podsjećati. Kad je nedavno demobilizirana Civilna zaštita, preko Fejsa je tražio volontere koji će mu pomoći u nošenju dasaka sugrađanima, kako se ne bi ozlijedio neki od vozača kamiona s materijalom.  

Dosad se iz Križanićeve donekle namirilo 120 domaćinstava u Donjem gradu, Maksimiru i na Trnju. U petak je tako Paradžik i sam nosio daske u Plitvičku ulicu, gdje su se nekoć davno nastanile istarske izbjeglice od talijanskog fašizma. Sudeći po prezimenima od kojih su nam neka poznata s etiketa vrhunskih malvazija, Istrani tu i dalje žive, nadopunjujući s ovim potresom popis nesreća koji počinje s Mussolinijem, a u novije dobe se nastavlja urušavanjem susjedne Kupske ulice 2007. godine. Tada je grad potrošio 2,3 milijuna kuna za obnovu Kupske, a sada za cijeli Zagreb nastradao u potresu na raspolaganju stoji svega 15,6 milijuna kuna i oko 200.000 eura, prikupljenih na posebnom donatorskom računu.

“Ja bih to drugačije organizirao, trebalo bi se točno znati koliko je i na što novac potrošen”, komentira Paradžik, jedan od rijetkih šefova gradske  četvrti koji nije član stranke Milana Bandića, gradonačelnika kojeg na društvenim mrežama otvoreno naziva ‘kradonačelnik’. 

Petar Paradžik. Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Otišli smo i potom do krematorija, gdje se dijeli materijal za unesrećene na Gornjem gradu i Medveščaku. I tu je ostalo tek nešto malo dasaka i cigli.  “Mi smo podijelili građevinski materijal za oko 140 kućanstva, namirivši  između 60 i 100 posto njihovih potreba. Do srijede ćemo podijeliti sve što imamo i to je”, zadovoljno će Mirjana Džajo, predsjednica Vijeća GČ Gornji grad – Medveščak, volonterka u Udruzi Kamensko i članica Bandićeve stranke.  

Dakle, ukupno je na ta dva mjesta namireno oko 260 domaćinstava u pet gradskih kvartova, što znači da ogromna većina građana još uvijek ne zna za besplatnu podjelu građevinskog materijala, nisu zainteresirani ili su pobjegli iz grada. Ili možda čekaju zakon o obnovi metropole, koji nikako da se donese? Iako je od potresa prošlo već skoro 50 dana Zagrepčani i dalje o tome nemaju nikakve informacije, a najčešće su im nedoumice treba li prije obnove zgrade naručiti elaborat, koliki će postotak novca država vratiti, koje će se sve stavke priznavati, kako obnoviti dimnjake, jesu li kondenzacijski bojleri nužni ili mogu ostati i oni stari…Odgovore zasad nemaju niti upravitelji zgrada s kojima smo također razgovarali.  

Dimnjaci su većini unesrećenih i dalje glavna tema. Čujem za poznanike na Šalati koji su ih o svom trošku popravili, a sada sve moraju rušiti, jer nisu dovoljno široki za nove bojlere. Evo jedne od uputa s interneta, nakon koje izgubite volju za obnovom: “Dimnjake treba nanovo sazidati u stare gabarite. Ne moraju biti visoki kao nekad. Razgradite dimnjak do tavanskog poda, zidari sazidaju do blizu crijepa, najbolje od siporexa. Onda treba zvati dimnjačara da napravi detaljan nalaz, koji ide strojaru, a nakon njegovog mišljenja napravi se sanacija cijevima i onda se na kraju opet zove dimnjačara za atest”. Čas posla, a tu morate uračunati i što su dimnjačari zasuti poslom i rijetko se javljaju na telefon.  

Dosta je slučajeva i da je onaj vidljivi, gornji dio dimnjaka ostao čitav, no donji je dio napukao i ipak ga se mora rušiti. 

Zato je vlada ovaj tjedan napokon povukla neki konkretan potez, preko Ministarstvo graditeljstva osigurali su 12.000 kuna po kućanstvu za najhitnije građevinske intervencije kao što su sanacija dimnjaka, popravak zabatnog zida, zaštita od kiše ili uklanjanje dijelova zgrada koje prijete urušavanjem. Također, Fond za zaštitu okoliša sufinancirat će nove kondenzacijske bojlere s 80 posto od ukupnog iznosa, odnosno do iznosa od 8000 kuna. Rečeno je da je taj novac namijenjen ”saniranju najhitnijih posljedica potresa na području Zagreba i okolice najugroženijima, za nužni popravak oštećenih zgrada, grijanje i toplu vodu”, no opet se ne zna tko će točno imati pravo na tu pomoć i po kojem kriteriju.

Pazite se prevaranata

Po centru se sada postavljaju i prve skele za obnovu, ali i tu ima problema. Preko Facebook grupa upozorava se na neke tvrtke koje zasad nećemo imenovati: “neviđeni lopovi, kad potpisujete ugovor obavezno navedite u kojem roku će to biti napravljeno s penalima i bez naknadnih uvećanja troškova! S nama su potpisali ugovor za fasadu na temelju stručnog elaborata druge firme za 1,2 mil. kuna, a kad su postavili skelu drugi dan zovu da oni to ne mogu raditi za te novce i da je sad cijena 2,5 milijuna. Stanari se nisu složili i rekli smo da odmah skinu skelu, a oni su ju držali na fasadi sedam mjeseci, sve dok nisu dobili nalog od komunalnog inspektora pod prijetnjom kazne, inače bi držali skelu valjda godinama. Iako ništa nisu radili tražili su za postavljanje i skidanje skele nekih 250.000 kn i sad bu to sve završilo na sudu”, upozorili su stanari. 

Jedan slikoviti prolaz između Cesarčeve i Bakačeve ulice, probijen 2014. prilikom neuspjelog uređenja obližnjeg Europskog trga, nakon što je desetljećima bio zazidan sada je zbog potresa ponovno zatvoren jer je i dalje prepun šute. Točno iznad hrpe crijepa i cigle na zidu piše “sve će biti u redu”. 

Podno stuba što vode na Dolac još nisu vraćeni štandovi s cvijećem, pa ga cvjećarica zasad prodaje iz nekih kutija. Pokraj nje ulični je svirač, potom kolporter sa svojim kolicima i Romkinje što prodaju švercanu robu. Kad vide bilo kakvu uniformu, pobjegnu. Život se polako vraća u normalu.