Kao što su nekoć, u samoupravnom socijalizmu, dobro znali svi organizatori službenih prvomajskih parada, na Praznik rada u Zagrebu obično pada kiša. Dogodilo se to i ovaj put, na užas svih onih stotina ili tisuća stanara centra Zagreba koji nisu na vrijeme uspjeli popraviti krovove svojih zgrada, bilo zato što im fali novaca, majstora ili pak zato što čekaju već dugo najavljivani zakon o obnovi grada nakon potresa. Zato su 1. svibnja proveli hodajući po tavanima kako bi namjestili raspoložive kante barem ispod najvećih rupa u krovu. Kad ne krpaju stanove, onda su na mobitelima, prate vremensku prognozu i dolazak proljetnih kiša. Mnogi su instalirali i aplikaciju o potresima u svijetu, pa dok čekaju novi udar raspravljaju o podrhtavanjima tla u Paragvaju i Portoriku.

Bilo je kao na proslavi 30-godišnjice mature

Kiša je svima pokvarila planove. Stanari iz centra htjeli su popravljati krovove, a oni u novom dijelu grada planirali su roštiljati po zelenim površinama. Frend iz Novog Zagreba na Fejsu je napisao kako, zbog zatvorenih kafića, popodne svi šeću po kvartovskim parkovima, a kad je počeo pljusak okupili su se ispod jedine nadstrešnice, one ispred njihove osnovne škole. “Bilo je kao na proslavi 30-godišnjice mature”, kaže. Mjere socijalne distance skoro više nitko ne poštuje, a otkako je počeo opadati broj novozaraženih i maske se rjeđe nose.

Nekako smo se već navikli na pojačavanje granice između starog i Novog Zagreba. U novi dio vratio se tramvajski promet, uoči 1. svibnja ponovno su otvorene linije 3, 5 i 14. Stanari iz centra žale se kako gradonačelnik Bandić uređuje asfalt u Novom Zagrebu, dok su kod njih po ulicama i dalje hrpe cigli. Ali ne one dvije-tri iz sjetne Cesarićeve Balade iz predgrađa, ovdje u centru ostala ih je cijela hrpa.

FOTO: Saša Paparella

Prvo će se obnavljati zgrade uz tramvajske pruge

Neki su stanari ostali živjeti u svojim kućama, iako su dobile crvenu naljepnicu jer ne žele u studentski dom Cvjetno naselje. Tvrde da tamo u izbjeglištvu ima i onih čiji su stanovi dobri prošli, ali odgovaraju im uvjeti smještaja, besplatno grijanje i hrana triput dnevno. “Ja ih razumijem, neki su jako stari i paše im da netko vodi brigu o njima. Potres ih je omeo u njihovoj rutini i sada se tamo osjećaju bolje nego u stanu gdje nemaju plina ni tople vode”, kaže naš upućeni sugovornik. Tvrdi da je pola od onih 20.000 stanara koliko ih je navodno napustilo svoje stanove ne zbog popucalih zidova, nego zato što u kućama nisu imali toplu vodu.

Reportaža: Zagreb nakon potresa (3)

FOTO: Admir iz Bužima obnavlja trg svog zemljaka, bana Jelačića Bužimskog, a njegova priča malo je manje glamurozna

Kako doznajemo, kad bude izglasan zakon o obnovi prvo će se obnavljati zgrade uz tramvajske pruge, kako bi grad što prije profunkcionirao, kao i one koje građevinski stručnjaci proglase najugroženijima. Od 16.662 pregledane zgrade, 871 dobila je crvenu oznaku neuporabljivosti, a navodno će se u centru morati rušiti četiri ili pet stambenih zgrada.

Već danas se tako nestvarnim čini život kakav smo vodili do 22. ožujka. Sjetite ga se, primjerice, kad prođete pokraj odavno napuštene kućice u Medulićevoj, koja već godinama služi kao besplatno mjesto za plakatiranje. Na njenom je zidu punom plakata Zagreb ostao zarobljen u ožujku 2020. Sada izgleda kao onaj Toyotin salon u ciparskoj Famagusti, koji je u ratu između Grka i Turaka ostao na ničijoj zemlji pa su u njemu i dalje izloženi modeli iz 1974.

FOTO: Saša Paparella

U petak, 13. 3. 2020., beogradski Artan Lili trebali su doći u Tvornicu. Sutradan, u subotu 14. 3., očekivali smo Boomtown Rats u Hali. U srijedu 18. 3. američki Supersuckers su najavljeni u Hard placeu, a u subotu, 21. 3. Partibrejkersi bi jamačno napunili Tvornicu. Zbog korone niti jedan od tih koncerata nije održan. Prvo su odgođeni, a potom i otkazani. Možda je tako i bolje – da su održani, mogao se netko u povratku s Partibrejkersa predugo zadržati vani, pa bi se zatekao na cesti baš u rano jutro subote 22. ožujka, onda kad su komadi zidova zasuli zagrebačke ulice. Da nije korone, vjerojatno bi prošli jednako loše kao i oni koji bi u to doba zauzimali svoje mjesta u isusovačkoj crkvi u Palmotićevoj, baš u vrijeme kad se njen svod urušio. Svega tri dana prije potresa, 19. ožujka, Hrvatska biskupska konferencija zbog korone je otkazala sve mise, pokazavši se tvrdoglavijom od organizatora koncerata koji su tjedan dana ranije priznali kako ipak nije vrijeme za okupljanja. Korona je spasila sve te mlade na putu u krevet ili na after, kao i njihove roditelje koji bi u to doba krenuli na misu, Sljeme ili prošetati psa.

Kao da živite u slavonskom selu iz kojeg su svi pokretni otišli u Njemačku

Bez koncerata je tako prošlo pola ožujka i travanj, prošli su Veliki tjedan i Uskrs bez misa, a sada je evo prošao i prvi svibnja bez okupljanja u Maksimiru, bez graha i gradonačelnika koji se inače na taj dan ukazuje među pukom, kako bi se napravio važan sa svojim receptom za, kako voli reći, ‘bažulj’.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Reportaža: Zagreb nakon potresa (4)

FOTO: Dobra je vijest što su gradski konzervatori poslije niza desetljeća natezanja s građanima ipak popustili

Zato je u petak, na 1. svibnja, otvoren Zoološki vrt. Životinjama je gotova izolacija, ali i ovdje vrijede korona-pravila – više neće biti gužvi oko bazena s morskim tuljanima, jer u zoološki odjednom ne može ući više od 400 posjetitelja.
Prije se znalo dogoditi da vas za praznik u centru grada uhvati depresija, jer bi ulice bile potpuno puste. Tog osjećaja više nema, jer sada su puste svaki dan, pa je i za prvi maj kišni grad bio jednako pust kao i u radne dane, kao da živite u slavonskom selu iz kojeg su svi pokretni otišli u Njemačku. A i kad su otvoreni dućani, u njima nema skoro nikoga. “Počeli smo raditi, ali nam nitko ne dolazi jer nema tramvaja, pa ljudi nemaju kako doći u grad. Osim toga, u centar se dolazilo na kavu, a kafići su zatvoreni, pa je i taj razlog otpao,” kaže gospođa Ljubica koja na Dolcu prodaje delikatese.

Ne pomaže niti što je parkiranje u Donjem gradu i dalje besplatno. Na stranicama Zagrebparkinga objavljen je popis ulica s besplatnim parkiranjem, iako bi bilo preglednije da su objavili kartu grada s ucrtanim besplatnim parkingom. Ovako ste jedino sigurni da je južna granica Donjeg grada željeznička pruga. Gradske četvrti sada donekle dobivaju na važnosti jer se preko njih dijeli građevni materijal, no otkrivamo da nigdje na webu nisu objavljene njihove granice, a puno stanovnika niti centra niti ne zna spadaju li pod, primjerice, gradsku četvrt Donji grad ili Gornji grad-Medveščak. Grad Zagreb, za koji se ovih dana otkrilo da ima više zaposlenih službenika nego li London, nije mogao nekog od njih angažirati pa da iscrta preglednu kartu svog administrativnog ustroja.

U Tomićevoj kroz kamene kocke već izbija zelena trava

FOTO: Saša Paparella

Uslijed opustošenosti centra ispod uspinjače u Tomićevoj kroz kamene kocke već izbija zelena trava, koju bi inače brojni prolaznici izgazili. Uspinjača naravno ne vozi na svojoj uobičajenoj ruti do kule Lotrščak, a top smješten na njenom vrhu više ne označava podne, kao što je to činio još od 1877., dakle prije onog prethodnog velikog zagrebačkog potresa. Naime prilikom svakog ispucavanja i kula i okolne zgrade se zatresu, a pucanj preplaši Zagrepčane koji su od potresa postali osjetljiviji na zvukove, pa se s tom praksom privremeno prestalo.

I dok se jedni sada boje svakog šuma, drugi se nonšalantno šeću ispod krovova s kojih visi crijep. Ulaze i u dućane u tim zgradama, iako su neki od njih odvojeni od ceste trakama koje signaliziraju opasnost – jednostavno se provuku ispod trake i kroz opasnu zonu uđu u špeceraj. Jedna je takva traka, bez puno poštovanja za hrvatskog narodnog vođu, zavezana i za nogu spomenika Stjepana Radića na početku Jurišićeve. Kako trake nisu dovoljne, na iznimno opasnim mjestima sada su postavljene metalne ograde kakve se inače koriste na koncertima.

Ograda čuva i metalnu kupolu u četvrtak spuštenu na križanje Ilica i Frankopanske, nakon što je tjednima stajala na teško stradalom tornju na vrhu zgrade. A kad je zadnji jači udar potresa, onaj u četvrtak 23. travnja, dodatno oštetio toranj, prvo su kupolu zavezali gurtnama, a potom ju nježno skinuli dizalicom. Zasad je ostala na pločniku.
Pokraj te ograde bračni par stoji na nekadašnjoj tramvajskoj stanici, nesvjestan da ona to više nije, i raspravlja hoće li ići tramvajem prema Britancu. “Ma ne da mi se čekati, idemo radije pješke”, presiječe žena i oni se lagano upute. I bolje je da su krenuli pješke, jer čekali bi dosta dugo – tramvaj nije prošao Ilicom još od potresa 22. lipnja, a da su malo bolje pogledali vidjeli bi ogradu nasred pruge i shvatili da neće tako brzo ponovno proći.

FOTO: Saša Paparella

Svima nedostaju stranci

Zato se kultura pomalo vraća. Ponovno je otvoren Muzej suvremene umjetnosti (MSU) u Novom Zagrebu. Jedini zagrebački muzej izgrađen u 21. stoljeću trebao je neokrznut proći kroz potres, no na kraju je ipak stradao i to zbog poplave nastale kad je podrhtavanje tla aktiviralo protupožarne uređaje, a koji su potom potopili izložbeni prostor, srećom ne nanijevši štetu umjetninama. A u centru je ponovno otvoren Tehnički muzej Nikola Tesla, koji je prošao bez većih oštećenja, njegova nedavno obnovljena drvena konstrukcija pokazala se otpornom na potres, pa je dobio zelenu oznaku. Kao što je sat na željezničkom kolodvoru u Skoplju ostao zaustavljen u trenutku potresa 1963., tako je i sat u stalnom postavu ovog zagrebačkog muzeja stao u šest sati i 24 minute, pa taj eksponat možda jednom završi u Muzeju grada Zagreba – tamo je jedna dio posvećen Zagrebu u domovinskom ratu, sigurno će neku sobu dobiti i potres 2020.

Antikvarijat Srce lubenice: Jerko Grgec i Davor Jurić (Foto: Jurica Galoic/PIXSELL)

Dobre vijesti iz kulture su i ponovno otvaranje dijela knjižnica, knjižara i antikvarijata. Tako je Jerko Grgec otvorio svoj antikvarijat na Opatovini, Srce lubenice, koji vodi sa svojim partnerom Davorom Jurićem. Iako je grad pust, prvi dan su ipak imali nešto prometa, ali još nisu sigurni kako dalje.

“Grad je pust zbog korone, kafići oko nas zatvoreni i imamo pogled na katedralu kojoj sada fale tornjevi”, opisuju nam svoju poziciju. Pokušavaju nastaviti poslovanje, sređuju knjige na policama, među kojima je dosta literature na nekoliko svjetskih jezika. “Fale nam turisti, njima smo dosta prodavali. Krenuli bi na Dolac, pa nastavili po Opatovini i dok si žena kupuje neki suvenir na štandovima, muž bi ušao kod nas da ubije vrijeme i kupio neku knjigu. A sada toga više nema”.

Reportaža: Zagreb nakon potresa (2)

Alpinisti su zadovoljni sišli sa krovova, kažu: ‘Skidanjem dimnjaka izbili smo mafiji milijune i spriječili iseljavanje siromašnih iz centra’

Stranci nedostaju i vlasniku mjenjačnice u prolazu Harmica, i on dolazi na posao kako bi ubio vrijeme. Tu i tamo netko dođe s ušteđenim devizama jer mora platiti majstore u kući. U blizini Harmice je korejski restoran, kao i svi ostali zatvoren je, no pitanje je što će s njime biti i hoće li se Koreanci vratiti u Zagreb. Od dvojice kvartovskih bravara, jedan je otvorio, a drugi još nije – na praznim ulicama još ne vidi dovoljno potencijalnih mušterija.
Tek kad dobijete poneki impuls normalnog života, počnete se ogledavati oko sebe i shvaćate kako ste se brzo navikli na otužno novo stanje.

Građani koji su ostali u Donjem gradu, nezadovoljni brzinom obnove, organiziraju se preko društvenih mreža. Jedni predlažu podizanje šatora na Markovu trgu, a drugi bojkot dućana u centru, ne bi li nekako skrenuli pozornost na svoje probleme. Kad je Milan Bandić u subotu sa svojom svitom prohujao preko Trga bana Jelačića, jedan od nezadovoljnih stanara iskoristio je priliku da ga povuče za rukav i zamoli nešto u vezi obnove zgrade u kojoj živi, a gradonačelnik je rekao svojoj suradnici da zapiše njegov telefonski broj i “riješi mu problem” i nekamo odmaglio.
Umjesto standardnih gostiju, terase kafića u Tkalčićevoj sada je zauzela ekipa koja kupi pivicu u dućanu pa ju dođe natezati za tuđi stol. Nema ih tko otjerati, jer vlasnici su doma, a konobari valjda na burzi.

Nikad prije potresa nije svirao na ulici

Zagreb se vratio u neka prijašnja, predturistička vremena. Dok su glavne ulice poput Gundulićeve ili Frankopanske zbog velikih dizalica često zatvorene za automobile, oni su se vratili u dojučerašnje pješačke zone, a osvojili su i Zrinjevac, koji je sada najljepši parking u gradu. Tkalčićeva je opet puna vozila stanara – ljude ne vidite, ali njihove aute da.

FOTO: Saša Paparella

Na početku Tkalče, gospodin Josip-Athila Thes zdušno svira gitaru i pjeva hitove, u rasponu od Retko te viđam s devojkama (VIS Idoli) do Oh, Carol (Hank Williams).

Reportaža: Zagreb nakon potresa (1)

FOTO: Netko mora platiti temeljitu obnovu grada ili ćemo centar ostaviti samo vranama

“Nikad prije potresa nisam svirao na ulici. Kak mi se piše prezime? T-h-e-s. Znate, ja sam podrijetlom Nijemac, moji su u drugom svjetskom ratu bili mobilizirani u njemačku vojsku, iako Boga pitaj kaj smo mi, potječemo iz Azlasa, pa mi lako mogli biti i Francuzi, tak mi nekak i zvuči. Inače imam svoj bend, Royal ‘70, jednom mjesečno povremeno nastupamo u Češkom domu u Šubićevoj”, poziva nas gospon Thes, a potom nastavlja svirati svoj repertoar. Nismo ga imali srca podsjetiti da zbog korone niti Češki dom nije otvoren.

FOTO: Saša Paparella