Dobije li pokušaj obeštećenja Karlovčanina Zdravka Martinovića sudski epilog, to će biti prvi slučaj kojim će se sudstvo baviti pitanjem visine naknade štete za duševne boli oštećene obitelji zbog smrti člana koja je izazvana ekološkim incidentom. Pritom će biti odlučujeće pravno pitanje kako izračunati odštetu. S ekološkim predmetima pravosuđe nema iskustva u pogledu obeštećenja, pa nema ni sudske prakse. Nejasno je koliko se u tom predmetu može odstupiti od okvirnih mjerila kojima je Vrhovni sud (na temelju sudske prakse) prezentirao smjernice za određivanje maksimalnih iznosa odšteta po vrstama šteta. Opće je prihvaćeno da se za istu štetu koja je posljedica prometne nesreće, dosuđuje najviše 30 tisuća eura svakom oštećenom članu iz uže obitelji. No u sudstvu se slučaj Martinović navodno pravno klasificira u grupu nepredvidivih šteta na koje se ne mogu primijeniti spomenuta okvirna mjerila. Što se tiče visine, naš pravni poredak ima još jedino načelni i opisni kriterij kojim se kaže da se odštetom ne smije pogodovati interesima koji nisu spojivi sa svrhom naknade. To treba značiti pravičnu odštetu, ali ne i sankciju u vidu ekstremnih iznosa kojima drugi sustavi inače uspješno preveniraju ekološke incidente. Uz to pitanje vezane su i dileme odvjetnika oštećenika. Odlučujeće je postaviti realnu visinu odšetnog zahtjeva, a taj je iznos važan i zbog plaćanja sudskih troškova u dijelu u kojem ne uspiju u sporu. Postavljanje odštetnog zahtjeva bit će pravno umijeće jer treba proniknuti što bi sudu bilo prihvatljivo.

Zbog takvih nepoznanica čini se da su obje strane “ukopale” pozicije i čekaju. Odvjetnik Karlovačke pivovare Veljko Miljević smatra da nema uzročno posljedične veze između (ne)postupanja ljudi iz Pivovare i štetnog događaja. Pivovari ne pada na pamet inicirati nagodbeni postupak, pa prepušta incijativu oštećenicima. Odvjetničko društvo Nobilo zastupnik je oštećene obitelji. Svjesni su te taktike Pivovare, a vjeruju da tvrtku samo zanima oslobođenje od odgovornosti petorice djelatnika. Kako se sudski postupak nameće kao jedini put do odštete, odvjetnicima se čini da se može postići samo simbolična odšteta u odnosu na europske ili svjetske standarde. To uvjerenje je posljedica ovdašnje pravne tradicije koja ne odobrava višemilijunske odštete za smrt koju skrive kompanije. Navodno se ovdje ni ne smije oštećeniku omogućiti da ostvari zaradu na štetnom slučaju. U SAD-u pak smatraju da ako se radi o tvrtki koja svojom aktivnošću zarađuje golem profit, a time dođe do oštećenja zdravlja građana, oštećenik ima pravo na dio tog profita. Ekonomskom prijetnjom tjeraju kompanije na rigorozne mjere zaštite okoliša i sigurnosne mjere. Pored toga, američke će kompanije platiti i goleme novčane kazne državi, a tako će se dodatno regresirati oštećenici. No, država u slučaju Martinović – pod uvjetom da tvrtku osude za kaznenu odgovornost – može računati s novčanom kaznom najviše do četiri milijuna kuna. Tako može kaznom u korist državnog proračuna naplatiti i nekoliko puta više nego obitelj koja trpi štetu. U DORH-u tvrde da je već mnogo postignuto na temelju nekoliko godina starog Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela. Navode da je 2005. podneseno 305 kaznenih prijava protiv kompanija, a lani – 588. Do optuženja došlo u 200 slučajeva. Dosad je doneseno 35 presuda, a osuđene su 32 tvrtke, no DORH nema uvid u visinu izrečenih novačnih kazni i jesu li ih tvrtke platile.