Nakon što je Hrvatska u svibnju 2017. godine, na preporuku Europske komisije, izašla iz Procedure prekomjernog deficita počele su rasprave o ulasku u eurozonu, odnosno o tome koliko brzo možemo očekivati uvođenje eura, te da li je to pravi put. Rasprava o tome treba li ili ne treba Hrvatska uvesti euro je bespredmetna. Barem ako ne želimo ostati na gospodarsko-političkim marginama EU te ako želimo stvoriti uvjete za jeftinije financiranje.

Za hrvatsko gospodarstvo pritom nije od presudnog značaja kad ćemo ući u eurozonu, tj. hoće li to biti za 4, 5 ili 7 godina, već u kojoj mjeri u međuvremenu možemo napraviti strukturnu prilagodbu gospodarstva. Prvenstveno u smislu jačanja međunarodne konkurentnosti privatnih poduzeća, što je ključni zadatak, koji bi posljedično trebao rezultirati većom potencijalnom stopom rasta.

Zemlje članice Europske unije trebaju ispuniti pet Maastriških konvergencijskih kriterija kako bi uvela euro. Prema njima, u zemlji koja želi uvesti euro, stopa inflacije ne smije prelaziti prosječnu stopu inflacije triju država članica s najmanjom inflacijom za više od 1,5 postotnih bodova. Zatim, proračunski deficit mora biti manji od 3% BDP-a, javni dug ne smije biti veći od 60% BDP-a, dugoročne kamatne stope ne smiju varirati više od 2 postotna boda u odnosu na prosječnu kamatnu stopu triju država članica s najnižim stopama, te konačno tečaj mora biti unutar predviđenih granica fluktuacije koje određuje ERM II tijekom najmanje dvije godine. Hrvatska trenutno u nominalnom smislu udovoljava prva dva elementa, već treću godinu svjedočimo skoro trostruko bržem padu javnog duga u odnosu na Maastriške kriterije, četvrti nije nedostižan, a postizanje petog jako je dobro dokumentirano u prošlom dugoročnom razdoblju.

Sudjelovanje u ERM II mehanizmu, a potom u eurozoni, moglo bi Hrvatskoj donijeti nižu cijenu financiranja, manje rizike i svojevrsno sidro za investicijski rejting, koji očekujem da će Hrvatska zaslužiti u narednih nekoliko mjeseci. Osim toga, time se rješava problem visoke eurizacije, što se često ističe u izvješćima međunarodnih institucija i rejting agencija kao problem koji bi mogao negativno utjecati na hrvatsko gospodarstvo.

Jasno artikulirane ambicije za ulazak u eurozonu su svojevrsni test hrvatske gospodarske i političke zrelosti i svjesnog nametanja vanjskog institucionalnog monitoringa provođenja reformi, što će djelovati kao sidro za rejting. Trebamo ojačati institucije, a s time i poslovnu klimu. Kako bi se postigle veća stopa rasta potrebno je jačati ponudbenu stranu ekonomije kroz niz reformi u cilju podizanja konkurentnosti privatnih poduzeća te podizanjem stope investicija iznad prosjeka Istočne Europe.

Visoka euroziranost

Puno više od konvergencijskih kriterija, građane vjerojatno zanimaju konkretnije i njima opipljivije koristi od uvođenja eura. Pri čemu neki kao najveći “minus” ulaska u monetarnu uniju vide gubitak monetarnog suvereniteta, odnosno nemogućnost tobožnjeg jačanja cjenovne konkurentnosti, kao i inflacijske pritiske neposredno nakon konverzije. U današnjim modernim mainstream politikama napokon je postalo jasno da opseg uključivanja zemlje u globalne lance vrijednosti ima puno veći utjecaj na konkurentnost nego bilo kakva tečajna prilagodba. Štoviše, zemlja u slučaju krize ima pristup sredstvima Europske centralne banke s nemalom stabilizacijskom ulogom u pogledu kamatnih spreadova te konačne cijene (re)financiranja. Hrvatska je ionako visoko eurizirana zemlja i zbog toga je mogućnost korištenja tečaja kao instrumenta monetarne politike ionako uvijek bila ograničena.

Tako s jedne strane imamo zagovornike slabljenja vrijednosti kune u krizi koji tvrde da bi se tako podigla konkurentnost hrvatskog gospodarstva. Drugi pak upozoravaju da je taj mehanizam uvelike ograničen visokim udjelom kredita u stranoj valuti: slabljenje kune dovelo bi do snažnog rasta zaduženosti stanovništva i korporacija. Isto tako, slabljenje kune bi dodatno povećalo ionako visok udio javnog duga zemlje. Dakle, istina je da ostajemo bez jednog alata – upravljanja tečajem – ali alata kojeg ionako bolje da nismo koristili. 

Jednostavnija online kupovina

Nema više traženja gotovine: Dostavljaču sada možete platiti karticom

Kibernetička sigurnost

Pregled programa treće Span Cyber Security Arene

Kao drugi najčešći argument protiv uvođenja eura uvijek se navodi očekivani rast cijena, ali tu je najbolje pogledati kako je to bilo u stvarnosti, odnosno kakav je utjecaj na cijene imalo uvođenje eura primjerice u susjednoj Sloveniji. Slovenija je uvela euro 2007. te je u toj godini zabilježila prosječan rast cijena od 3,8%.

Više rasle plaće nego cijene

Usporedbe radi, Hrvatska je iste godine imala rast cijena od 2,9%. No, već godinu kasnije, 2008., Hrvatska je imala veću stopu inflacije od Slovenije (6,1% u odnosu na 5,6%) bez obzira na to što je Slovenija godinu ranije uvela euro. Slična situacija s rastom cijena nastavila se i 2009. godini.

Znajući za strah građana i Europska komisija je analizirala utjecaj uvođenja eura na cijene. U svojoj analizi EK je zaključila da strah od značajnog rasta cijena zbog uvođenja eura u Sloveniji nije bio opravdan jer je utjecaj na ukupan rast cijena bio marginalan te je iznosio 0,3 postotna poena. Do sličnih zaključaka došle su i analize u drugim zemljama članicama koje su uvodile zajedničku valutu. Istovremeno, Slovenija je u 2007. i 2008. godini zabilježila snažan rast plaća – i to od 5,9% i 7,9% godišnje u prosjeku – koji je više nego nadmašio učinak rasta cijena. Prednosti uvođenja eura je niz i puno ih je lakše “braniti”.

Svi koji posluju u stranoj valuti znaju da bi ulazak u eurozonu za njih značio smanjenje transakcijskih troškova, a posljedično i povećanje konkurentnosti. Možda jedna od najvažnijih prednosti ulaska je očekivani pad premije rizika zemlje koji potom pojeftinjuje troškove financiranja i za privatni sektor.

Uzimajući u obzir iskustva drugih zemalja koje su uvele euro pokazalo se da u dužem vremenskom razdoblju koristi od uvođenja eura uvelike nadmašuju troškove. HNB je u dokumentu Eurostrategija to i pokazala. Također, što se tiče bojazni da bi inflacija mogla značajnije porasti, što neki krugovi često spominju, mi danas živimo u eri “amazonizacije” trgovine na malo i takav strah je u principu bespredmetan. Da, postoji mogućnost bržeg rasta cijena, no ona nije izgledno. Možda eventualno u segmentima uslužnih djelatnosti ili HoReCa kanala gdje su cijene prilično ispod europskih razina, a sve više jača potražnja zapadnoeuropskih potrošača kroz turizam.

Pritisci amazonizacije te ulazak novih diskontera na tržište obuzdat će ipak većinu cijena potrošačkih dobara. Stoga inflaciju u narednom razdoblju ne vidim kao problem zbog velikog priljeva deviza od turizma, doznaka dijaspore, a jednom kad uvedemo euro bit ćemo relativno snažnije izloženi inozemnim konkurentskim cjenovnim pritiscima uz povoljnije uvjete financiranja.

Zaključno, mislim da je evidentno kako bi članstvo Hrvatske u eurozoni bilo dobro za hrvatsko gospodarstvo, ali ono se ne smije promatrati kao čaroban štapić koji će riješiti sve razvojne izazove. Ipak, stroži monitoring strukturnih reformi nedvojbeno bi pomogao da kamatne stope držimo na što nižoj, konkurentnijoj razini, a pritom bi se povećala isplativost investicijskih projekata poduzetnika u Hrvatskoj. Očekivano poboljšanje investicijskog rejtinga i vraćanje na investicijski radar svakako bi dalo snažnu političku podršku za provođenje strukturnih reformi kao preduvjeta za što brže uvođenje eura.