U vremenu Donalda Trumpa, Brexita, Vladimira Putina, medijskih nagađanja kako je put Marine Le Pen u Moskvu povezan s namještanjem nadolazećih francuskih izbora, priča o Europskoj uniji dviju brzina i proslava 60. obljetnice potpisivanja Rimskih govora čini se arhaičnom i suvišnom.

Temelji Europe kakvu danas poznajemo prije 60-ak godina postavljeni su u dijametralno suprotnim vremenima i tadašnje potpisivanje ugovora o uspostavi Europske ekonomske zajednice (EEZ) i Europske zajednice za atomsku energiju (EZAE) imalo je i društveni i ekonomski smisao, posebice za šest država potpisnica: Belgiju, Francusku, Italiju, Luksemburg, Nizozemsku i Njemačku. Današnje vrijeme slavlje koje predvodi briselska birokracija na stranu stavlja čak i osnovno pitanje: bi li Nizozemska ili Italija u ovom trenutku potpisale ugovor koji vodi prema zajedničkom tržištu, ali i Europi dvije brzine u kojoj Italija zasigurno ne vozi istom brzinom kao i Njemačka. Ali možemo se zapitati i bi li Njemačka potpisala isti ugovor kada bi znala da će u svojoj šestoj brzini za sobom vući države koje jedva voze u trećoj.

Otuđeni od naroda
Europi je danas više nego ikada potrebno jedinstvo, može se čuti ovih dana nakon što je Juncker predstavio svoju Bijelu knjigu i u njoj iznio ideju o kontinentu na kojem države voze različitim brzinama. Naravno da je šef EK taj spin izveo djelomično namjerno ne bi li izazvao upravo efekt pozivanja na jedinstvo, jer nemojmo se zavaravati, Europe dvije brzine nikada neće postojati, barem ne na papiru, jer u tom slučaju neće biti ni Unije. Koja bi to država pristala biti u nižoj brzini i još to stavila na papir?

Međutim, 60. godina kasnije problemi Europe nisu brzine već njezina tromost i nemogućnost prilagodbe novim ekonomsko-socijalnim trendovima. Europa koja nije svjetski lider već godinama, ovako visoko birokratizirana te opterećena ekonomskim razlikama među članicama, zauvijek će ostati samo klub unutar kojega članovi gledaju jedni druge ispod oka i prebrajaju koliku članarinu tko plaća. Glavni krivac za takvo stanje upravo je Bruxelles. U 60. godina zajednički europski duh nije dosegnut niti je postavljen na noge. Malo je građana u Europi koji će shvatiti potrebu za Europskim parlamentom, njegov smisao i ulogu podjednako kao i ulogu Europske komisije.

Zajednička valuta možda je najbiže jedinstvu koje će EU vidjeti još dugo vremena, ali ta ista valuta nije dovoljna da biraču u Francuskoj objasni zašto ostati u Uniji, a ne desničariti u ekstremnoj mjeri. Proslava 60. obljetnice potpisivanja Rimskih govora trebala bi poslužiti nečem drugom, a ne uslikavanju blijedih birokrata u hodnicima Bruxellesa. Parlament i Komisija trebali su ovu obljetnicu iskoristiti za približavanje Unije običnom čovjeku, ali ponovno to nisu uradili. Skup na kojem se crta budućnost EU u režiji premijera zemalja članica, Komisije i parlamenta opet je otuđen od naroda, onog istog naroda koji je već izglasao Brexit i koji olako može na vlast u Francuskoj, ili nekoj drugoj velikoj članici, dovesti one koji žele izaći iz Unije.

Što može Plenković?
To je posebice opasno za članice poput Hrvatske. Nama EU treba iz više razloga, među kojim je ekonomski samo dio puno veće priče, ali nam treba i inicijativa koja bi okupila manje članice i možda udarila temelj približavanja Europske unije malim ljudima. Ne ljudima u Bruxellesu ili Parizu, već u malim mjestima Španjolske, Poljske, Francuske… Naš premijer Andrej Plenković koji posjeduje neupitno europsko iskustvo možda bi mogao biti upravo taj koji će pokazati inicijativu i mijenjati sustav iznutra, dok još nije kasno. Jer ako počnemo voziti u više brzina uskoro nećemo govoriti o EU27 već o EU0.