Hrvatsko tržište nekretnina mora se što prije pokrenuti jer o njemu ovisi cijeli građevinski sektor, moglo se čuti na prvoj regionalnoj nekretninskoj konferenciji u organizaciji portala Njuškalo uz medijsku podršku 24sata, Večernjeg lista i Poslovnog dnevnika. Zaključak nije sporan, ali je sporno da je izašao iz usta predstavnika jedne velike hrvatske banke. Ovako se čini kao da banke sebe izuzmaju iz nekretninskog sloma koji je pogodio Hrvatsku, a problem pod krinkom brige za druge prebacuju na građevinski sektor.  

Bez amnestije za ikoga, uključujući i građane koji su se godinama zaduživali bez ikakvog realnog kriterija, a sve da bi posjedovali koji vlastiti stambeni četvorni metar, možda je ipak najveći krivac za stambeni slom upravo država. Vlast koja ni u jednom trenutku mehanizmima koje je imala na raspolaganju nije svoje građane pokušala zaštiti od izloženosti nerealno visokim cijenama četvornog metra ili nerealno visokim kamata na kredite. Može se reći kako je to počela raditi u posljednje vrijeme, ali opet na pogrešan način koji bi na kraju građane mogao stajati još više.

Mrtvi stambeni kapital
Sada bankari i građevinari mogu raspravljati tko je odgovorniji. Oni koji su cijenu gradnje četvornog metra plaćali 900 eura, a pokušavali isti prodati po 2000 i više eura, ili oni koji su njihove projekte kreditirali i podržavali. Trenutno stanje naštetilo je svima. Građevinari su bez posla – s tvrtkama u stečaju ili predstečaju, a banke posjeduju portfelje neprodanih stanova na koje bi im država na kraju mogla naplatiti i porez.  Međutim, ono što opet nitko ne spominje, a ponovo bi to trebala činiti država, je stari stambeni fond.  Stanovi koje posjeduju i ovako prezaduženi, nerijetko stariji građani, a koji je ponajprije zahvaljujući tromosti i nepromišljanju države mrtvi kapital koji više nitko ne želi kupiti niti prodati.

Zanimljivo je u svemu tome da se država već godinama nije pitala zašto tržište najma stanova nije bolje uređeno, valjda očekujući da to učini netko drugi – banke ili građevinari. Nikada se nije pitala niti zašto "famozne" stambene štedionice (za koje inače država plaća poticaje) ne ulažu u stanogradnju nego samo služe kao instrument osiguranja prilikom podizanja kredita ili neki oblik štednje građanima – ali svakako ne ispunjavaju svoju svrhu na ispravan način. Država se nije pitala niti je li moguće obuzdati stanje u kojem se po 2000 i više eura naplaćuje nešto što u proizvodnji stoji upola manje.

Najavljena propast
U bilo kojem drugom sektoru već bi se na sva zvona, barem u predizbornim kampanjama, pričalo o nepoštenim maržama koje prelaze 100 posto. Da je to primjerice slučaj u trgovini, bilo koji trgovački lanac već bi punio usta političara i novinske stupce. Ovako su stvari prepuštene tržištu – bankama i građevinarima koji sada i mogu jedino polemizirati o tome tko je kriv, ali i argumentirano braniti svoju stranu. I onako plaćaju građani – ili kroz stambene kredite ili kroz činjenicu kako je cijeli jedan sektor ostavio nekoliko stotina ljudi bez posla.

I da, ekonomski gledano to ne treba brinuti niti bankare, niti građevinare.  Međutim, kako se može dogoditi da punih 20-ak godina stanje na tržištu nekretnina, balon koji se napuhavao do prsnuća nije zabrinuo državnu vlast. Slom koji se dogodio svi su najavljivali, na njega upozoravali – prvi bankari i građevinari, ali s jedine strane koja je trebala reagirati dolazio je samo isprazni muk. Dok se to ne promjeni, i ne samo po pitanju sloma stanogradnje teško će država naprijed.