Tijekom posljednjih 35 godina zapadne demokracije svjedočile su brzom porastu političke nestabilnosti obilježene čestim promjenama vladajućih stranaka i njihovih programa i filozofija koje su barem djelomično uzrokovane ekonomskim transformacijama i nevoljama. Pitanje koje se trenutno nameće jest kako poboljšati ekonomsku izvedbu u vrijeme u kojem politička nestabilnost ometa učinkovito kreiranje politike.

U nedavno objavljenom članku, jedan od nas (David Brady) ukazao je na korelaciju između rastuće političke nestabilnosti i pada gospodarske izvedbe, ističući da su zemlje s ispodprosječnom ekonomskom izvedbom iskusile najveću izbornu volatilnost. Da budemo precizniji, takva nestabilnost podudara se s padom udjela zapošljavanja u industriji ili u proizvodnji u razvijenim gospodarstvima. Iako se razmjeri tog pada donekle razlikuju diljem zemalja – on je bio manje izražen, primjerice, u Njemačkoj nego u SAD-u – ta je shema prilično široko rasprostranjena. Osobito tijekom posljednjih 15 godina, sve moćnije digitalne tehnologije omogućile su automatizaciju i dezintermedijaciju "rutinskih" uredskih i manualnih poslova.

Uslijed napretka u robotici, materijalima, 3D printanju i umjetnoj inteligenciji, može se opravdano očekivati nastavak ekspanzije raspona "rutinskih" poslova koji se mogu automatizirati. Uspon digitalnih tehnologija također je poboljšao sposobnost tvrtki za učinkovitim upravljanjem složenim lancima opskrbe iz višestrukih izvora te time i iskorištavanje globalne ekonomske integracije. Dok usluge postaju sve utrživije, udio proizvodnje u zapošljavanju bilježi postojani pad, od 40% u 1960. na oko 20% u današnje vrijeme. Međutim, u većini razvijenih zemalja, utrživ sektor nije rezultirao znatnijim zapošljavanjem, barem ne u toj mjeri da bi neutralizirao pad u proizvodnji. Primjerice, u SAD-u, stvaranje neto potencijala zapošljavanja u segmentu gospodarstva koje proizvodi utrživu robu i usluge u osnovi je bio jednak nuli tijekom posljednja dva desetljeća. 

Nejednakost dohotka
Djelomično uzrokovan tim trendovima, udio nacionalnog dohotka namijenjen radnoj snazi, koji je tijekom ranog poslijeratnog razdoblja iskazao rast, počeo je opadati tijekom 1970-ih godina. Dok su globalizacija i digitalne tehnologije dovele do opsežnih dobrobiti, u obliku nižih cijena robe i proširenog raspona usluga, one su također potaknule polarizaciju poslova i dohotka, s opadajućim udjelom poslova srednje razine dohotka i rastućim udjelom poslova niske i visoke razine dohotka što je dovelo do nejednakosti u distribuciji dohotka. Razmjeri te polarizacije variraju u pojedinim zemljama uslijed posve različitih sustava socijalnog osiguranja i skrbi i političkih reakcija.

Do 2008., kad je ekonomska kriza uznemirila velik dio svijeta, bojazni vezane uz rastuću nejednakost bile su barem djelomično prikrivene višom financijskom polugom, dok su državna potrošnja i učinci izobilja od rastućih cijena imovine podržavali potrošnju kućanstava i poticali rast i zapošljavanje. Raspadom te sheme rasta došlo je do brzog pogoršanja ekonomskih i političkih uvjeta. Međutim, očigledno je da je pad rasta i zapošljavanja pojačao negativne učinke polarizacije poslova i dohotka. Povrh očitih praktičnih problema koji su nastali uslijed toga, zadan je udarac osjećaju identiteta među brojnim građanima.  Tijekom poslijeratnog industrijskog razdoblja moglo se opravdano očekivati decentno zarađivanje za život, uzdržavanje obitelji i doprinošenje na vidljiv način sveukupnom prosperitetu vlastite zemlje.

Činjenica da su mnogi bili usmjereni prema neutrživom uslužnom sektoru, s manjim dohotkom i manjom sigurnošću radnog mjesta, uzrokovala je gubitak samopoštovanja kod brojnih ljudi te je također potaknula ogorčenost prema sustavu koji je doveo do takvih promjena.  Dok ekonomska transformacija potaknuta tehnologijom ne predstavlja novost, ona se prethodno nikad nije dogodila tolikom brzinom i u tolikim razmjerima kao što je to bio slučaj tijekom posljednjih 35 godina kad je bila turbo potaknuta globalizacijom. Uslijed brzih promjena njihovih iskustava i sudbina, brojni građani trenutno vjeruju u djelovanje snažnih sila izvan kontrole postojećih vladajućih struktura, izoliranih od političkih intervencija. Oni su u određenoj mjeri u pravu. Ishod toga očituje se u široko rasprostranjenom gubitku povjerenja u motivacije, sposobnosti i kompetencije vlade.

Čini se da se taj osjećaj ne može znatno ublažiti prepoznavanjem složenosti izazova održavanja poticaja i dinamičnosti, istovremeno hvatajući se u koštac s rastućom nejednakošću. Kao što je to istaknuo Brady, tijekom stabilnijeg razdoblja koje je uslijedilo odmah iza Drugog svjetskog rata, sheme rasta doista su bile povoljne iz distribucijske perspektive, dok su političke stranke bile dobrano organizirane s težištem na interesima radne snage i kapitala sa slojem zajedničkih interesa nastalih uslijed Hladnog rata. Budući da su rezultati bili sve više neujednačeni, došlo je do rascjepkanosti interesa diljem izbornog raspona, što je dovelo do nestabilnosti u izbornim ishodima, političke paralize i učestalih promjena političkih okivira i smjerova. 

Izostanak konsenzusa
To je dovelo do nekoliko ekonomskih posljedica. Jedna od njih je politički potaknuta neizvjesnost, koja, prema mišljenju većine, predstavlja ozbiljnu prepreku ulaganjima. Nadalje, tu je i nedvojbeni izostanak konsenzusa vezano uz program ponovnog uspostavljanja rasta, smanjenja nezaposlenosti, ponovnog uspostavljanja sheme inkluzivnosti i očuvanja dobrobiti globalne međupovezanosti. Na jednoj razini, teško je ne smatrati sve to samopotkrepljujućim destruktivnim ciklusom. Politička nestabilnost smanjuje vjerojatnost definiranja i primjene osnovano sveobuhvatnog, dosljednog i ustrajnog programa ekonomske politike. Posljedična ustrajnost niskog rasta, visoke nezaposlnosti i rastuće nejednakosti potiče kontinuiranu političku nestabilnost i rascjepkanost, što dodatno narušava sposobnost dužnosnika za provođenjem učinkovitih ekonomskih politika.

ekonomski rast

Jedan sektor ima presudan utjecaj na rast Hrvatske – i nije turizam

strateško pitanje

Banke ulažu milijarde u ovo i to nema veze s novcem koji posuđuju

Progresivna vizija
Međutim, na drugoj razini, takvi bi trendovi zapravo mogli biti zdravi, jer oni dovode do interesa za pitanja vezanih uz globalizaciju, strukturne transformacije i upravljanje – koji je do sada bio izražen uglavnom na ulicama – i njihovog uključivanja u politički proces. Ta vrsta izravne povezanosti između građanskih interesa i upravljanja predstavlja naposljetku srž snage demokracije. Kad zemlja u razvoju zapne u stanju u kojem je zaustavljen rast, izgradnja konsenzusa po pitanju progresivne vizije za inkluzivni rast uvijek predstavlja najvažniji prvi korak u postizanju bolje ekonomske izvedbe i kreiranju politika koje vode u tom smjeru. To je upravo ono što je učinila većina učinkovitih vođa. Isto se načelo primjenjuje na razvijene zemlje. Naša najveća nada je da će to današnji vođe uvidjeti i da će se toga pridržavati.

Koautor članka David Brady je viši savjetnik Instituta Hoover i profesor političkih znanosti na Sveučilištu Stanford

© Project Syndicate, 2016.