Općinski radni sud u Zagrebu donio je nepravomoćnu presudu prema kojoj država petorici vojnika treba isplatiti 1,24 milijuna kuna uvećanih za zatezne kamate i sudske troškove zbog neplaćenog prekovremenog rada, rada noću, u drugoj smjeni te subotom i nedjeljom od rujna 2003. do kolovoza 2006.

U tužbi iz kolovoza 2008. petorica djelatnih vojnika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane naveli su da im država, odnosno Ministarstvo obrane, u utuženim periodima nije isplaćivao sav dodatak na plaću iako su radili prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama i blagdanima. 

U odgovoru na tužbu, zastupnik države je prigovorio nadležnosti suda na čijem području se nalazi sjedište zapovjedištva vojne jedinice, smatrajući da je nadležan Općinski sud u Splitu, a naveo je i da uz tužbu nisu predočeni dokazi o statusu tužitelja kao djelatnih vojnih osoba.

Stoga je tvrdio da je tužba nepotpuna te je osporio tužbeni zahtjev u cijelosti. Osim toga, tvrdi da prijašnji i sadašnji zakon razlikuju vojne osobe od državnim službenika i namještenika te da se ne mogu supsidijarno primijeniti, u pogledu plaće vojnih osoba, propisi o državnim službenicima i namještenicima.

Istaknuo je i da je prekovremeni rad tužitelja kao djelatnih vojnih osoba uređen odredbama Zakona o službi u Oružanim snagama koji se kao lex specialis primjenjuje u konkretnom slučaju. U tom zakonu stoji da se na prekovremeni rad djelatnih vojnih osoba ne primjenjuju vremenska ograničenja propisana općim propisom, dok je određeno da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća.

Sud je odbacio prigovore zastupnika države te utvrdio kako djelatnim vojnim osobama pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad – na dežurstvu, stražarskoj službi, čuvarskoj službi, na terenu, a temeljem naprijed navedenih odredaba Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike koji se u utuženom periodu kao propis primjenjivao i u vojsci. 

Istaknuto je i da Mimistarstvo obrane u ovom sporu nije dokazao da je prema Zakonu o službi u oružanim snagama organizirao preraspodjelu radnog vremena, niti da je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano uz kontinuirano obavljanje poslova i zadaća. Tužbeni zahtjev sud u stoga u cijelosti prihvatio.

Prema mišljenju suda, 24-satno dežurstvo ne može se prihvatiti kao 16 sati rada i 8 sati odmora jer su  tužitelji svih 24 sata dežurstva bili u vojarni na svom radnom mjestu. Navodi se i da tužitelji nisu smjeli napuštati radno mjesto tijekom 24 sata dežurstva i zbog toga se svih 24 sata provedenih na radnom mjestu tretira kao radno vrijeme tužitelja.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Budući da država nije donijela podzakonski akt kojim se uređuje plaćanje prekovremenog rada, noćnog rada, rada subotom, nedjeljom, blagdanima, odnosno uopće ih nije uredio, sud je presudio da imaju pravo na isplatu prema općim propisima, a to su odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, prema kojima se ne razlikuju kategorije aktivnog i pasivnog dežurstva.