Potraga za trajnim rješenjem za problem kredita u švicarskim francima trenutno se nastoji držati u okvirima radne skupine. S razlogom, jer problem je kompleksan i otvara, među ostalim, stotinu tehničkih začkoljica, oko čega se tek moraju usuglasiti svi koji bi u konačnici trebali financijski ‘sponzorirati’ olakšanje položaja dužnika. Tako i ministar Boris Lalovac ovih dana s tim u vezi prilično neodređeno izjavljuje kako će se vidjeti što će banke u tom smislu ponuditi. I to je zapravo razumljivo, jer modele koji se trenutno razrađuju bankari (poslovni i centralni) komuniciraju ponajprije s premijerom Zoranom Milanovićem koji je i u tome odlučio preuzeti stvari u svoje ruke. 

Na stolu su dvije osnovne varijante; jedna koja bi se trebala ponuditi financijski najslabijim dužnicima (prelazak u režim najma) i ‘standardni model’ koji će se ponuditi ostalima. Na potonjem je trenutno i jači fokus, a prema neslužbenim informacijama, taj bi model u konačnici trebao rezultirati uvođenjem poreza bankama na CHF aktivu.  

Ideja je da se dužnicima ponudi varijanta fiksiranja, odnosno plafoniranja otplatnog tereta, s tim da se formula podjele ‘gubitka’ u iznosu razlike u odnosu tržišni tečaj još uvijek važe. A o tome bi trebao ovisiti i tečaj prema kojem bi se proveo obračun otplatnog tereta. Uključuje li to i doslovno konverziju, među bankarima zasad nema jednoznačnih tumačenja. Kako god bilo, i oko razine obračunskog tečaja tek treba postići suglasje jer, prema neslužbenim informacijama, premijer je sklon tome da to ostane na 6,39 kuna za franak (kao u slučaju važećeg privremenog fiksiranja) dok bankari drže da bi razina tečaja ipak trebala biti predmet pregovora. 

Oni, naime, smatraju da rješenje mora biti takvo da za dužnike u francima u ukupnom otplatnom planu kredita ispadne nešto nepovoljnije nego da imaju kredit vezan uz eure. Sve drugo bilo bi nepravedno, a vjerojatno i utuživo. Izjave ministra Lalovca ovih dana nisu baš bile u dosluhu s tim. Podcrtao je kako je kod CHF kredita glavni problem glavnica, aludirajući na “moguća porezna rasterećenja bankama ako bi bile voljne otpisati dio glavnice”. 

Kad govorimo o kreditima u eurima, kaže, možemo govoriti o nekim drugim rješenjima. Iako su to neki povezivali s idejom o priznavanju plaćenih kamata kao porezne olakšice, to bi teško moglo biti jedno od tih rješenja jer ta porezna olakšica ne bi smjela biti selektivna u pogledu valute.          

Neovisno o tome koliki bi se tečaj utvrdio za provedbu trajnog modela, odnosno nastavak otplaćivanja kredita, načelna je ideja da i dužnici barem donekle participiraju u “gubitku” koji bi uz današnju razinu tečaja iznosio oko četiri milijarde kuna. Glavnina ceha, tj. razlike do tržišnog tečaja rasporedila bi se između banaka i države, i to na način da bi više podmetnule leđa banke. Je li to omjer dva prema jedan, zasad je otvoreno pitanje. 

Kako bilo, ideja je da svojevrsni izvanproračunski fond u koji bi se “pospremila” spomenuta razlika tečaja ne pune samo banke. Jednako tako, ideja je da se teret koji bi njima pripao ne svali jednokratno. 

Upravo zato se kao rješenje nametnuo porez na imovinu banaka u  švicarskim francima. Time bi se, naime, omogućilo da svoj ceh rasporede kroz vrijeme – primjerice, u sedam ili deset godina. 

Visoka razina logističke zrelosti

Logistika kao motor rasta: konkurentska prednost danas se gradi u lancu opskrbe

Pokreni nešto svoje

Kako biti dobar roditelj u vremenu digitalizacije i umjetne inteligencije?

Cijeli taj model tehnički i računovodstveno je složen i u startu bi podrazumijevao izdavanje  jamstava države (na račun budućeg poreza). Naravno, država svakako želi izbjeći da joj model za švicarce poveća javni dug po osnovi jamstava pa su navodno već krenuli i razgovori na relaciji s Europskom komisijom i drugim mjerodavnim institucijama da se to ne dogodi. Mnogo je pitanja još bez odgovora, ali bankari zasigurno priželjkuju da se dogovor ne otegne preblizu izborima.