S obzirom da je slaba potražnja u razvijenim zemljama počela utjecati na rast gospodarstava u razvoju, uključujući i glavne igrače Azije i Latinske Amerike, mnogi tvrde da je eri prihodovne konvergencije došao kraj. No to je daleko od istine.

Pristup znanju

Kako sam i prije ustvrdio, konvergencija stvarnih prosječnih prihoda zemalja u usponu, ukupno gledajući, i dohodaka razvijenih zemalja vjerojatno će se nastaviti i nakon 2020. Taj je proces otpočeo krajem 1980-ih i neometano se nastavio, osim u godinama azijske financijske krize 1997. i 1998.

Tempo te konvergencije dodatno je ubrzao tijekom i netom potom globalne financijske krize 2008. i 2009.: ukupni prosječni diferencijal rasta dohotka po glavi stanovnika povećao se za više od četiri postotna boda od 2008. do 2012., dok je u prethodnom desetljeću iznosio tek malo više od dva postotna boda. Iako se napredna gospodarstva usporeno oporavljaju, diferencijal rasta vjerojatno će se ponovno smanjiti, vjerojatno na oko dva postotna boda, no to znači da se konvergencija stabilno nastavlja pristojnim tempom.

U tom smislu ovo nije “kraj zabave” za tržišta u usponu, kako su neki ustvrdili prošloga ljeta, kada je izjava predsjednika američke Banke saveznih rezervi o mogućem ukidanju politike kvantitativnog olakšanja potaknula mini krizu u nekolicini osjetljivijih zemalja u usponu. Ta gospodarstva u međuvremenu su uspjela vratiti veći dio izgubljenog kada je riječ o valutnom tečaju i cijeni kapitala.

Važan dio procesa gospodarske konvergencije koji se odvija od kraja 1980-ih može se zahvaliti konkurenciji i rastu vezanom uz sustizanje drugih. Naime, tržišta u usponu razvila su institucije i bazu vještina potrebnih za uvoz i adaptaciju tehnologije, što je puno lakše od razvijanja potpuno novih tehnoloških proizvoda. Tempo toga rasta tek postupno usporava s prolaskom vremena kako se manje napredna gospodarstva polako približavaju granici novih tehnoloških dostignuća.

Proces sustizanja odvija se i unutar samih država kako se radna snaga odmiče od ruralnih djelatnosti niske produktivnosti prema urbanim djelatnostima više produktivnosti, a poduzeća niske produktivnosti iz svih sektora počinju oponašati svoje naprednije domaće konkurente.

Nadalje, tehnološki transfer i difuzija u posljednjih su se nekoliko desetljeća znatno povećali zahvaljujući brojnijim izravnim stranim ulaganjima, informatičkoj revoluciji koja je omogućila bolji pristup znanju, jačim trgovinskim vezama i globalizaciji financijskih tržišta.

veliki uspjeh

RoboCup 2026: Hrvatski učenici među najboljima na svijetu u robotici i umjetnoj inteligenciji

ZAMAH INVESTICIJAMA U OBNOVLJIVE IZVORE

Stjepan Čerkez: ENNA je otvorena za suradnju na razvoju velikih vjetroelektrana, solarnih elektrana i baterijskih sustava u Hrvatskoj i regiji

Navedeni čimbenici odnose se na zemlje u usponu općenito. Zašto onda ekonomisti Latinske Amerike gaje oprezan, pa čak i pesimističan stav glede budućeg rasta i konvergencije u regiji, dok azijski ekonomisti uglavnom, iako priznaju da su potrebne daljnje strukturalne reforme, i dalje čvrsto vjeruju da će Azija nastaviti ubrzani proces konvergencije?

Izostanak reformi

Osim globalnih čimbenika koji se odnose na sve, ubrzani rast uslijed pokušaja sustizanja naprednih zemalja zahtijeva dostatna ulaganja kako u fizički, tako i u ljudski kapital. Nove proizvodne tehnologije i proizvodi ili unapređenja postojećih proizvoda obično utjelovljenje pronađu u novim strojevima i vještinama. Stoga je Kina u razdoblju od 2000. do 2013. u prosjeku u to uložila čak 43 posto svojega BDP-a.

Ostatak Azije, isključujući Kinu, ali uključujući Indiju u istom je razdoblju uložio 28 posto BDP-a, dok je ulagački udio Latinske Amerike iznosio samo 21 posto. Već i to je dostatno objašnjenje razlike između Kine, koja je u posebnoj kategoriji, ostatka Azije u usponu te Latinske Amerike. Kvaliteta vještina i obrazovanja ne može se mjeriti samo jednom brojkom, ali brojni su dokazi koji također upućuju na to da Latinska Amerika zaostaje za Azijom kada je riječ o akumulaciji vještina.

Naravno, i mnogi drugi čimbenici utječu na rast i konvergenciju, a među njima su: makroekonomska stabilnost, uspješnost i otpornost financijskog sektora, uvjeti u kojima se odvija trgovanje, kvaliteta javne administracije, demografski čimbenici i politički faktori. Postoje i varijacije unutar regija, kao što su razlike među kineskim pokrajinama.

Slično tome, afrički rast je od početka ovog stoljeća zabilježio spektakularan uspon, ali varijacije unutar tog kontinenta su puno veće nego drugdje. Svejednako, u pogledu vjerojatne snage konvergencijskog procesa kojega je omogućila globalizacija, važno je razlikovati Latinsku Ameriku i Aziju te uočiti razlike unutar Azije kako bi se Kinu odvojilo od ostatka tog kontinenta.

Kineska privreda vrlo će vjerojatno nastaviti ubrzanu konvergenciju, iako bi joj godišnja stopa rasta mogla pasti s 9 na 7 posto. Ostale azijske države također će imati prilično brz proces konvergencije, iako ni blizu onom kineskom. Međutim, u Latinskoj će Americi taj proces vjerojatno biti puno sporiji zbog izostanka značajnih strukturalnih reformi koje bi joj ojačale ulagačke sposobnosti i poboljšale kvalitetu obrazovanja.

Štednja i investicije

Neminovne su iznimke od ovoga trenda, ali postoje određena stabilna regionalna obilježja. No općenito govoreći, temeljna ekonomija, koja je oduvijek isticala potrebu štednje i investicija za postizanje gospodarskog rasta i dalje nam puno toga razjašnjava. Latinska Amerika i Azija djeluju u okviru iste globalne ekonomije s pristupom gotovo istoj tehnologiji i tržištima. Nastavi li Latinska Amerika ulagati oko 20 posto svog državnog dohotka na održivi način, a azijske zemje u usponu gotovo 30 posto, uključujući ulaganja u obrazovanje, proces konvergencije u Aziji bit će puno brži. 

©Project Syndicate, 2013.