U HUP novostima pravni će tim HUP-a iz broja u broj odgovarati na različite pravne te druge upite svojih članica, ali i drugih hrvatskih poduzeća. Za neka pitanja na koja pravni tim ne bude imao odgovor potražit će savjete kod odgovarajućih državnih tijela ili stručnjaka. Svoje upite možete slati e-poštom na admira.ribicic@hup.hr, odnosno faks-uređajem na broj 01/4897-556.

Pravo na otpremninu radniku koji radi u skraćenom radnom vremenu

Kolektivnim ugovorom ili Pravilnikom o radu  mogu se  odrediti poslovi na kojima će radnici raditi skraćeno zbog štetnih utjecaja na zdravlje i nemogućnost zaštite uz primjenu mjera zaštite na radu. Isto tako sukladno članku 69. Zakona o radu, rad  u skraćenom radnom vremenu zbog pojačane njege djeteta ili radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, smatrat će se radom u punom radnom vremenu. S obzirom da se sva prava radnika iz radnog odnosa ili u s vezi s radnim odnosom, koji rade skraćeno radno vrijeme, sukladno članku 44. Zakona o radu izjednačuje s pravima radnika koji rade puno radno vrijeme, to bi značilo da se i otpremnina radnika koji radi skraćeno radno vrijeme treba utvrditi prema plaći koju bi taj radnik ostvario da radi puno radno vrijeme.

Pravo na otpremninu radniku koji radi u nepunom radnom vremenu

Sklapanjem ugovora  o radu u nepunom radnom vremenu poslodavac i radnik sami dogovaraju duljinu radnog vremena te visinu plaće. Jasno je da će visina plaće biti razmjerna trajanju radnog vremena, te nema dvojbe da će tako određena plaća biti i osnovica za određivanje otpremnine. No važno je naglasiti da sukladno članku 43. stavku 8. Zakona o radu, ukoliko je za stjecanje određenih prava važno prethodno trajanje radnog odnosa s istim poslodavcem, razdoblje rada u nepunom radnom vremenu smatrati će se radom u punom radnom vremenu, što znači da se pravo na otpremninu utvrđuje u skladu s  navršenim kalendarskim godinama rada kod poslodavca.
Nataša Novaković, dipl. iur., pravna savjetnica

Korištenje dnevnog odmora

Sukladno čl. 53. ZR radnik ima pravo na dnevni odmor od najmanje dvanaest sati neprekidno tijekom svakog vremenskog razdoblja od dvadeset i četiri sata. Iznimno, poslodavac je dužan punoljetnom radniku koji radi na sezonskim poslovima, a koji se obavljaju u dva navrata tijekom radnog dana, osigurati pravo na dnevni odmor u trajanju od najmanje osam sati neprekidno, s tim da mu se mora omogućiti korištenje zamjenskog dnevnog odmora odmah po okončanju razdoblja koje je proveo na radu zbog kojeg je koristio kraći dnevni odmor. Pojam sezonskog posla nije određen ZR-om, međutim, takvim poslovima se smatraju oni koji se, u neposrednoj ili posrednoj vezi s godišnjim dobima, iz godine u godinu ponavljaju, na način da je u određenim razdobljima obim poslova koje treba obaviti veći, a u drugim razdobljima možda i nema potrebe za njihovim obavljanjem ili je obim znatno manji. Uzimajući u obzir i čl. 3. Zakona o radu koji omogućuje da se kolektivnim ugovorima mogu za punoljetne radnike u određenim djelatnostima kao što je industrija, turizam, poljoprivreda i sl., urediti iznimke od primjene odredbi o dnevnom i tjednom odmoru, proizlazi da se samo kolektivnim ugovorom može ugovoriti dnevni odmor u trajanju od osam sati i tjedni odmor u trajanju do dvadeset i četiri sata, pod uvjetom osiguranja zamjenskog odmora odmah po okončanju razdoblja rada zbog kojeg je korišten kraći dnevni odnosno tjedni odmor.
Žana Plazibat, dipl. iur., pravna savjetnica