Iako u Hrvatskoj nije zabilježen “bijeg” industrije na Daleki istok, što je u svijetu sve više praksa, svejedno je sve prisutniji trend mikropreseljenja iz velikih gradova u provinciju. Tako sve više tvrtki “otkriva” dijelove Hrvatske u kojima se može poslovati uz manje poreze, nižu cijenu rada i manje opće izdatke. Nekoliko je razloga koji potiču kompanije na preseljenja.

Porez na dobit
Prvo, riječ je o trošku radne snage. Naime, tvrtka koja posluje u Zagrebu svojim zaposlenicima u prosjeku mora isplatiti barem za trećinu višu prosječnu plaću nego je to slučaj u nekoj od slavonskih županija ili u Lici. Prosječna plaća u zagrebačkom gospodarstvu iznosi oko 4200 kuna, u Požeško-slavonskoj 2721 kunu, a prosječna plaća u Lici je 2789 kuna. Pritom poduzetnik u Zagrebu ne može ostvariti olakšice za zapošljavanje, dobiti zemljište za gradnju u bescjenje, a vjerojatno plaća i najveća davanja po drugim osnovama. Za kompaniju nije nevažno ni što se na podučjima od posebne državne skrbi, u slučaju da zaposli pet radnika na neodređeno vrijeme koji imaju prebivalište i boravište na tom području, plaća samo četvrtina obveza na temelju poreza na dobit. Odluče li se pak na poslovanje unutar poslovne zone koja je u fazi izgradnje, tvrtke mogu očekivati i dodatne olakšice ovisno o tome koliko je lokalnoj upravi stalo da privuče kompaniju takva kalibra. Iako se o detaljima nije konkretno izjasnila, ti razlozi su vjerojatno i Coca-Colu Bevereges nagnali da razmišlja o preseljenju iz Zagreba u Liku. Među važnim razlozima koji kompanije motiviraju na premještanje pogona sigurno je i maksimiranje dosadašnjih lokacijskih pogodnosti. Drugim riječima, postojeće je zemljište svojom tržišnom vrijednošću premašilo vrijednost pogona i proizvodnje što je, pogotovo u Zagrebu, sve češći slučaj. Najbolji primjeri za to su tvrtke iz zagrebačke bivše industrijske zone Žitnjak: Elka, Munja i Badel kao i Croatia baterije i Pastor. Uprava Pastora odlučila je svoj pogon iz središta grada preseliti na vlastitu lokaciju na periferiji Zagreba u Rakitju gdje posjeduje 15.000 četvornih metara zemljišta. Prostor od oko 9400 kvadratnih metara u Selskoj iskoristit će za vlastitu investiciju u stambeno-poslovni centar iz kojeg će se dijelom financirati i njihov glavni biznis – proizvodnja vatrogasne opreme, kako je najavio direktor Pastora Domagoj Ivan Milošević. Slične planove imaju i u Croatia baterijama d.d. gdje svoj prostor u Koturaškoj ulici namjeravaju iskoristiti za “visoko profitabilne” investicije, a tvrtku preseliti u industrijsku zonu u Ivanić Gradu. I dok u Pastoru i CB-u planiraju vlastite investicije na atraktivnom zemljištu, u nekim drugim tvrtkama očekuju da će prodajom vrijednog zemljišta namaknuti novac za modernizaciju pogona na izmještenoj jeftinijoj lokaciji. Atraktivno zemljište Elke, Munje i Badela navodno je zapelo za oko investitorima iz Izraela, koji bi tu željeli sagradititi poslovno-trgovačke centre.

Prometna povezanost
No dok su vodeći ljudi Badela, Ante Perković, i Munje, Ivan Miloloža, skloni iseljenju pogona, objašnjavajući da Žitnjak ionako nije lokacija na kojoj se dugoročno može održati njihova proizvodnja, u Elki je takva ideja dovela do razdora u tvrtki. Naime, i Elki je potrebna modernizacija, no u toj tvrtki nisu svi složni bi li se ona trebala financirati od prodaje zemljišta i na dislociranoj lokaciji. Naime, većinski vlasnik Marijan Pejčić sklon je takvoj ideji, no Uprava tvrtke i suvlasnici, kao i sindikat, nisu prihvatili plan o dislokaciji proizvodnih pogona izvan središta grada. Prometna povezanost još je jedan od važnijih čimbenika zbog kojih sve više tvrtki “bježi” iz središta grada. Zbog prometa je ove godine i Zagrebačka pivovara preselila veći dio skladišta gotovih proizvoda s Črnomerca na Jankomir, na zapadnom ulazu u Zagreb. To je napravljeno kako mali kupci ne bi morali gubiti vrijeme opskrbljujući se u samoj tvornici u Ilici, praveći pritom dodatnu gužvu i buku u središtu grada. Od ukupno 7500 četvornih metara skladišnog prostora gotovih proizvoda čak 5000 kvadrata otpada na Jankomir, a svega 2500 na Črnomerec.

Slobodne zone postat će poduzetničke

U Hrvatskoj su tvrtkama, osim poduzetničkih zona kojih ima 106, popularnije “slobodne zone” koje privlače ulagače raznim povlasticama koje poduzetnicima olakšavaju poslovanje. Za razliku od poduzetničkih zona gdje se investitorima nude povoljnosti kod izgradnje poslovnog prostora na potpuno infrastrukturno opremljenom zemljištu, korisnici u slobodnoj zoni plaćaju porez na dobit u visini 50 % od propisane stope, a korisnik zone koji gradi /sudjeluje u izgradnji infrastrukturnih objekata u zoni u iznosu većem od milijun kuna u prvih 5 godina poslovanja u zoni oslobođen je plaćanja poreza na dobit. Pogodnost je i što se roba u slobodnim zonama smješta bez ograničenja, a za smještenu, rabljenu ili potrošenu robu u slobodnoj zoni ne plaćaju se carina i PDV. U našoj zemlji postoji 15 slobodnih zona, od kojih dvije samo formalno, a najpoznatija je Slobodna zona Varaždin. U njoj posluje jedanaest tvrtki iz Njemačke, Švicarske, Austrije i Francuske u kojima radi oko 3000 ljudi koji ostvaruju izvoz u vrijednosti od 225 mil. dolara godišnje. Dani poreznih olakšica u slobodnim zonama su, prema svemu sudeći, odbrojani zbog uvođenja pravila EU kojima se ne planiraju slobodne zone. Stoga će se morati prijeći na poduzetničke i poslovne zone s vrlo organičenim poticajima.