Unatoč krizi, vodeći hrvatski trgovci kvalitetnim vinima mahom dobro posluju. Jedan od njih je Zagrepčanin Boris Ivančić, koji je u taj posao sa svojom tvrtkom Vivat ušao još 1993. Od tih godina kad smo tek izašli iz socijalizma pa do danas kad Hrvatska ulazi u EU tržište vina je doživjelo ogromne promjene, a Ivančić im je svjedočio. “Krenuo sam tada zajedno s prvim hrvatskim vinarima koji su se nešto ranije pojavili na tržištu – Enjingi, Plenković, Katunar, Krauhaker, Zdjelarević, Skaramuča. Tek kasnije, 1997., počeli smo polako uvoziti vino, iako ga je u to doba izgledalo gotovo nemoguće prodavati. Uz vinoteku, posao se uglavnom bazirao na opskrbi ugostiteljstva. Tadašnji supermaketi nisu marili za drugačija vina, trgovalo se proizvodima Kutjeva, Badela, Agrolagune i sličnih  velikih vinarija na koje su potrošači bili navikli”, prisjeća se Ivančić. Popis australskih, čileanskih, talijanskih, francuskih i drugih proizvođača iz ukupno 15-ak zemalja čija vina danas uvozi impresivan je, no na domaće je tržište najviše utjecao sa katalonskim Freixenetom, nudeći Hrvatima pristojan pjenušac koji ne stoji previše – maloprodajna cijena mu je oko 60 kuna. Freixenet je odigrao važnu ulogu u populariziranju pijenja pjenušca i skrenuo pozornost potrošača s vrlo jeftinih pjenušaca niske kvalitete. Postoje  pjenušaci rađeni raznim metodama, mnogi su i jeftiniji i uvoze se vjerojatno i u većim količinama, no Freixenet, rađen najcjenjenijom, šampanjskom metodom, dostigao je respektabilnu razinu za zemlju u kojoj se tradicionalno ne piju pjenušci. “Uvozna vina nikada nisu postala dominantna na domaćem tržištu.

Iako Vivat slovi kao veliki uvoznik tek polovica naših prihoda otpada na uvoz, danas zbog razvoja domaćeg vinarstva dominaciju ponovno preuzimaju hrvatska vina. Jedini značajniji utjecaj uvoznih vina ostao je u segmentu  pjenušaca, gdje je Freixenet stekao važnu ulogu zbog nedostatka domaće proizvodnje. Primjerice Tomac radi dobar pjenušac, no razvoj cjelokupne proizvodnje pjenušavih vina u Hrvatskoj ne ide brzim tempom, a i količine su nedovoljne. Prije nije bilo znantije navike konzumacije pjenušca, Vivat je  uz pomoć Freixeneta dao svoj doprinos tim promjenama. Prije početka financijske krize prodavali smo i  do 155.000 boca godišnje, sada prodajemo nešto manje”, kaže Ivančić. Vivat je postupno dodao i kvalitetan izbor mirnih vina, mahom velikih imena svjetskog vinarstva, na koje su konzumenti vrlo povoljno reagirali. Isprva su promjene bile ograničene na zagrebačko tržište, no pojavom trgovačkih lanaca ova vina su postala lako dostupna i izvan restorana a potom i van Zagreba. Dotad za uvozna vina gotovo potpuno zatvoreno tržište proširilo se postupno i na obalu. Međutim, zajedno s dobrima, počela su dolaziti i manje dobra vina iz uvoza. “Čujem a i vjerujem da najveći dio uvoznih vina stiže u Hrvatsku u cisternama, u rinfuzi pa se takva vina ovdje buterljiraju, navodno se i miješaju s domaćim vinom  koje se potom prodaje kao hrvatsko.

Najveći uvoz vjerojatno čine   jeftina vina iz Makedonije, Bugarske, s Kosova, dok kvalitetnija i vrhunska vina iz Vivatovog uvoznog programa i uvoza drugih uvoznika čine tek maleni dio ukupnog tržišta”, ističe Ivančić. Pitamo Borisa Ivančića koliko su cijene pale zbog ekonomske krize? “U inozemstvu cijene uopće nisu pale, no u Hrvatskoj jesu, što je dobrodošlo. Tu su uvozna vina odigrala veliku edukativnu ulogu jer su ljudi mogli probati i vina koja imaju cijeni adekvatnu i postojanu kvalitetu koja ne varira od boce do boce. Više od krize, na pad cijena u Hrvatskoj utjecala je želja i potreba  prodaje zaliha, ali i sve veći broj vina na tržištu, pojava novih proizvođača. Akcelerator cijelog procesa bio je Agrokor koji je, preuzevši nekoliko velikih vinarija, uvelike utjecao i još utječe na trendove i stanje na tržištu. To je lokomotiva koja vodi tržišnim promjenama, što pozdravljamo. Međutim, mali proizvođači ne gledaju na ove promjene tako pozitivno, jer Agrokor u plasmanu svog vina ima veliku moć i mrežu vlastitih prodajnih mjesta. Zapravo ne znam da li u svijetu ima još sličnih  primjera takve koncentracije proizvodnje i trgovine u jednom. Pitanje je kako će se mali vinari moći nositi s tim pritiskom, koji je sve veći”, pita se Ivančić. Doduše, za sada niti jedan od poznatijih malih proizvođača vina nije propao, no pred njima je još dosta nepoznanica.

“Znam da ima puno vinara kojima je teško zato jer su računali na državne, fondovske potpore koje su zbog krize izostale a priča se i da su ih dobili ljudi po političkim i osobnim vezama” kaže naš sugovornik. Nameće se i pitanje što će biti sa tržištem vina kad Hrvatska uđe u EU, odnosno hoće li strana vina toliko pojeftiniti da ozbiljnije ugroze domaća.  “Nakon prvog srpnja sigurno slijedi korekcija cijena i cijene uvoznih vina će pasti barem 20 posto, jer tolika je otprilike carina za kvalitetna vina. Neka će vina, kod kojih za to postoji prostora i mogućnosti, doživjeti korekcije do 25 ili čak 30 posto. Nakon ulaska u EU na hrvatskom tržištu neće pojeftiniti samo europska, već i mnoga druga vina. Naime, države poput Argentine i Čilea imaju sa EU potpisane trgovačke ugovore o bescarinskoj trgovini, pa se na njihova vina plaća samo jedan ili dva posto administrativnog nameta nakon čega se unutar EU ta vina prodaju nesmetano i bez ikakvih zapreka kao domaće, europsko vino. I do sada je Hrvatska davala mogućnost uvoza određene količine stranih vina kroz bescarinski kontingent, iako su te kvote tek malo utjecale na spuštanje cijena europskih vina jer su bile količinski ograničene. Međutim, za vina Novoga svijeta nije bilo takvih kvota, što znači da će ona sada, nakon pada carina prema Europi, najviše pojeftiniti. Njihovu cijenu opterećuje jedino transport, ali i to tek donekle, jer primjerice dolazak kontejnera iz Čilea košta gotovo isto kao kamion iz Španjolske.To će naravno proizvesti značajne posljedice na hrvatske vinare. Neki od njih zadnjih su godina spustili cijene, no sada slijedi novi udar. Na hrvatskom jugu  postoji i veliki problem cijene sirovine. Cijene grožđa domaćih, osobito crnih sorti su visoke te je upitno kako će takve uspjeti opstati u međunarodnoj konkurenciji”, objašnjava nam problem Ivančić. 

Najveći pritisak očekuje na pelješkom Dingaču. Ivančić naglašava da je Dingač opravdani brend, ali iako su se zadržale visoke cijene, nisu učinjeni iskoraci u kvaliteti, stvari se odvijaju po inerciji i živi se na staroj slavi. “Osim toga, Dingač dijeli problem mnogih naših vinara – kvaliteta vina često nije stabilna, što je uvjet za ozbiljan vinski posao i plasman. Kad dostignete određenu reputaciju neophodno ju je i održavati – kamen, sunce i vjetar nisu dovoljni za ozbiljnu međunarodnu konkurenciju”, upozorava vlasnik Vivata. Kao položaj koji bi mogao postati čuven poput Dingača navodi vinograde koje je na strmini iznad bračke Murvice dao podići Jako Andabak za svoj plavac Stina. Ivančić smatra da je to odličan projekt, koji uključuje potpuno obnovljenu vinariju u Bolu, nove vinograde na fantastičnim pozicijama, angažiran je jedan od naših najboljih enologa, okupljena je ozbiljna ekipa i uložena značajna sredstva, jer je sadnja i održavanje vinograda na takvom strmom terenu iznimno skupa. Ozbiljno postavljen projekt počeo je pokazivati jako dobre rezultate i izvan zemlje i privukao pozornost  ozbiljnih europskih vinskih distributera. Naime, ulazak u EU nije samo potencijalno opasan za domaće vinare već im može biti i prilika za izvoz na na tržišta. “Iako se za sada u Vivatu ne stignemo baviti izvozom, osobno pokušavam pomoći, pa sam Stinu ponudio najboljim austrijskim veletrgovcima, kolegama koji imaju Vivatu sličan uvozni asortiman.

Međutim, kad izađete iz naše zemlje ulazite u pravi svemir, nesmiljeno tržište gdje ste samo jedan od tisuća ponuđača, a svaki tjedan pojavi se desetak novih. Trgovci svakodnevno primaju ponude jako dobrih vina po jako povoljnim cijenama. Prilike za hrvatska vina su u posebnosti i prepoznatljivosti a svemu može pripomoći turizam, pa čak i egzotika. Proizvod se mora  učiniti vidljivim i atraktivnim, odnosno ulagati u marketing. Pouzdajemo se u europske fondove, no valja se osloniti na  vlastite snage, vratiti kunu iz prodaje i u marketing. U nas se tek u posljednje vrijeme pojavljuju svjetliji primjeri pametnog ulaganja u tržište”, kaže Ivančić.  Tek odnedavno je  svjetski vinski tisak počeo propoznavati i primjećivati Hrvatsku. Dobar dio ljudi iz vinskog sektora divi se na primjer, austrijskom vinskom čudu i njihovoj organizaciji u promicanju nacionalnih vinskih interesa. Od Austrije ali i drugih možemo puno učiti. Dodaje kako u marketing treba biti aktivno uključena država, hrvatskom vinarstvu treba vrlo stručna i organizirana krovna, nadinteresna organizacija i strategija. Nadalje, udruživanje vinara, čak i u razne, manje ineresne grupe osigurava i olakšava bolji nastup i pristup tržištu. Nije da samo iz uvoza dolazi opasnost za domaće vinare. Moguće su velike promjene vezane uz globalizacijske trendove i pojave, postupno gubljenje nacionalnog identiteta u EU…

Hoće li buduće generacije uopće voditi brigu iz koje zemlje kupuju vino? Hoće li biti, kao njihovi očevi, spremni podržati domaće ili će razmišljati prvenstveno o cijeni? Od uvoznih vina Hrvati su dobro prihvatili australska, čileanska, donekle i toskanska, u budućnosti vjerojatno i španjolska. Zanimljivo je da francuska vina ne prolaze osobito dobro. “Razlog za to neki vide u tome što smo mi odrasli na stilski drugačijim vinima, koja su bogata, tamna, moćna i zato smo prigrlili čileanski cabernet sauvignon i australski shiraz, jer to su topla i izdašna vina”, kaže Ivančić. U Francuskoj su takva vina vrlo skupa, dok su nam ona pristupačnija cijenom nekako ‘tanka’. S godinama su se čak i Francuzi u nekim regijama prilagodili vinima koja odgovaraju svjetskim trendovima. “Prije 10 ili 15 godina bilo mi je čudno kad bi mi australska vinarija ponudila vino iz neke, na primjer, izvorno, talijanske sorte. U međuvremenu je to postala raširena pojava. Upravo na tim primjerima možemo tražiti pravi put za svoje vinarstvo, koje će moći biti prepoznatljivo i poželjno, traženo na svjetskom tržištu”, zaključio je Boris Ivančić.

Muke s birokracijom

Poslije niza godina vinoteka Vivat preselila se iz Boćarskog doma na Radničku cestu. Međutim, iako je novi prostor uređen i bio spreman za otvaranje još u studenome, nije dobio uporabnu dozvolu za lokal iako ju cijela zgrada ima. “Nismo znali da i to treba, začudili smo se. Rekli smo da nam počinje sezona kad prodajemo poslovne poklone i kada su ljudi tradicionalno najviše zainteresirani za vina, čime će  i država dobiti svoj dio kroz porez. Tražili smo barem privremenu dozvolu, jer je evidentno da su svi papiri u redu i da je prostor više nego primjereno uređen i opremljen za trogivnu. Na žalost, državu to nije zanimalo i vinoteka još uvijek ne radi”, ispričao nam je Ivančić svoja iskustva s hrvatskom birokracijom.

štedi vrijeme i novac

Rješenje koje mijenja pravila inventure – više nema kaosa ni stresa!

INSPIRACIJA IZ PRIRODE

Šibenik pokazuje da je formula za dobre ideje jednostavnija nego što mislimo

Plešivica i Zelina

Vlasnik Vivata smatra da se trebalo bolje iskoristiti Plešivicu i Zelinsko vinogorje, dvije regije velikog potnecijala koje su, iako naslonjene na Zagreb, najbogatije i najveće hrvatskog tržište, potpuno neiskorištene. Zbog ulaska u EU novih sadnji ne bi smjelo biti, a te dvije regije obiluju nezasađenim, neiskorištenim  površinama. Čini se da je prilika propuštena. Broj ugostiteljskih objekata i razina ponude daleko je ispod zadovoljavajućeg, iako primjera za učenje ima tek na sat vremena vožnje od Zagreba, na primjer u Južnoj Štajerskoj, kaže Ivančić.

Članak je originalno objavljen u prilogu Exclusive.