In-vitro metoda proizvodnje sadnica u svijetu je vrlo poznata i raširena, no u Hrvatskoj je relativno nova i rijetko se primjenjuje. Stoga nije ni čudno da je upravo u in-vitro sadnicama mladi poduzetnik Vilim Elez vidio priliku za razvoj poslovanja, a ako je suditi prema njegovim ambicioznim planovima, uskoro bi zahvaljujući tome i uvoz nekih kultura poput akvarijskog bilja ili čak češnjaka mogao biti uvelike smanjen. “Sada smo se specijalizirali za akvarijsko bilje jer se gotovo 100 posto u Hrvatsku donedavno uvozilo iz Singapura. Dosad smo uspjeli prepoloviti taj uvoz, a smatramo da bismo za nekoliko mjeseci kompletno mogli istisnuti uvoz akvarijskoga bilja”, priča nam Elez, koji je na ideju o neobičnom biznisu došao prije nekoliko godina te osnovao tvrtku Hortilab.

Kultura biljnih tkiva i stanica “in vitro” (kultura u staklu) zapravo je metoda vegetativnoga razmnožavanja bilja pri kojoj se iz sitnih dijelova tkiva ili stanica mogu uzgojiti minijaturni izdanci ili biljčice. Na vrlo malom prostoru moguće je proizvesti velik broj in-vitro sadnica, a ovisno o vrsti, od jedne majčinske biljke moguće je dobiti i 20 milijuna novih. Zahvaljujući toj metodi moguće je tako uzgojiti mnoge biljne vrste kojima u prirodi prijeti izumiranje, a na taj način najčešće se razmnožavanju razne ukrasne biljke poput gerbera, ruža, ukrasnog drveća i grmlja, sobnog i akvarijskog bilja, ali i voćaka. U Nizozemskoj (koja čini većinu svjetske proizvodnje cvijeća), primjerice, ima na stotine in-virto laboratorija. U Hortilabu, pak, koji je jedini takav laboratorij u regiji, osim akvarijskoga bilja, razvijaju i druge kulture, a najznačaniji su im češnjak, šlajer (cvijeće za vjenčanja) te gerberi. S obzirom na to da se čak 90 posto češnjaka u Hrvatsku uvozi iz Kine, u Hortilabu su pokrenuli projekt kojem je cilj sakupiti sve hrvatske ekotipove češnjaka, testirati ih i ocijeniti njihovu kvalitetu kako bi ih dalje mogli razvijati u laboratoriju. “Materijal se unosi u laboratorij, čisti od patogena te reproducira do količina potrebnih za prve matične rasade koje bi koristili uzgajivači”, objašnjava Elez. Tako bi se revitaliziro hrvatski češnjak, povećala njegova kvaliteta te smanjio uvoz. A kako je za to potrebno puno vremena, znanja i istraživanja, u tom im pomaže i Agronomski fakultet na čelu s profesorima Jasnom Berljak i Josipom Borošićem. Prema podacima Hrvatske gospodarske komore, u Hrvatsku se uveze oko 1800 tona češnjaka u vrijednosti otprilike tri milijuna dolara. U Hortilabu stoga kažu da bi, kad bi se punim kapacitetom mogli posvetiti češnjaku, mogli proizvesti dovoljno sadnica češnjaka kojima bi poljoprivrednici pokrili pet do deset posto hrvatske potražnje. Ipak u iduće tri godine takav scenarij nije moguć.

U sljedeće dvije-tri godine cilj im je desegnuti puni kapacitet laboratorija, što je oko 12.000 teglica sadnica mjesečno, odnosno oko 72.000 biljaka. Ako sve bude po planu, za pet do šest godina očekuju povrat investicije koja je iznosila oko 100 tisuća eura. “Uložili smo u laboratorij u Velikoj Gorici veličine osamdesetak kvadrata i opremili ga analitičkim vagama, pH metrima, autoklavom za sterilizaciju tegli, laminarima i sterilnim kabinetima za rasađivanje biljaka. Tu je i klimatizirana komora u kojoj se drži bilje na određenoj temperaturi u sterilnim i idealnim uvjetima”, objašnjava Elez, čija tvrtka zasad zapošljava troje ljudi i ima desetak suradnika. Ipak, da bi ostvarili ono što planiraju, treba ih i više, jer su u cijelom procesu najvažniji znanje i iskustvo rada u laboratoriju te konstantno ulaganje u istraživanje. A da je riječ o gotovo sigurnoj investiciji, govori i činjenica da za takvim kulturama postoji konstantna i stabilna potražnja jer ih nitko drugi u Hrvatskoj ne proizvodi. Zato se u Hortilabu nadaju da će za nekoliko mjeseci moći udovoljiti zahtjevima kupaca, a stranom uvozu najbolje će moći konkurirati cijenom. “U pravilu smo 10 do 20 posto jeftiniji od drugih.

Osim toga, kupcima su smanjene uvozne barijere, jednostavnije im je doći do sadnica, a one su kvalitetnije jer nema transporta“, kaže Elez. Ipak, dodaje kako u Hrvatskoj još nisu točno određeni propisi i uvjeti za rad i otvaranje laboratorija ove namjene, a dosad nisu uspjeli dobiti ni poticaj od države. Poticaja za ovu vrstu proizvodnje u Hrvatskoj dosad nije ni bilo, a teško je doći i do novca iz fondova EU jer su uvjeti vrlo zahtjevni. Usto, takvi se projekti financiraju sa samo 50 posto udjela, uz obveznu hipoteku, a riječ je o prilično velikim investicijama. Prijavili su se stoga za dva poticaja iz programa Poduzetnički impuls, i to onaj za mlade poduzetnike i poduzetnike početnike. Ipak, EU je odavno prepoznao značaj in-vitro metode i njezinih prednosti, pa ih sve više i potiče. ”In-vitro sadnice nose certifikat ‘virusfree’, što je kupcu jamstvo da je dobio bezvirusnu biljku čiste linije proizvedene od genetski najboljih biljaka“, kaže Elez. Usto, tvrdi da za izvoz ovakvih sadnica u EU obično ne treba fitocertifikat, jer se podrazumijeva da su te biljke dobivene sterilnim uzgojem, pa im je i mogućnost izvoza velika. Zato se, osim proizvodnje za hrvatske kupce, nadaju i zahtjevima s inozemnog tržišta. ”Imamo upite iz Slovenije i Srbije i očekujemo daljnje širenje, no o tome možemo razmišljati samo kada povećavamo proizvodnju, za veću proizvodnju potrebne su i veće investicije“, kaže Elez dodajući kako je ulazak u EU velika prilika, a ne prijetnja. ”Kako Europa i dalje ne proizvodi dovoljne količine biljaka za svoje potrebe, bojazni nema. Dapače, nadamo se otvaranju tržišta te smanjenju birokracije pri izvozu”, dodaje Elez.