Nedavno istraživanje koje su proveli ekonomisti Međunarodnog monetarnog fonda i brojnih sveučilišta pružaju nam uvid u nejednakost u pogledu osobnog dohotka u Sjedinjenim Američkim Državama te važne implikacije.

Znanstvenici su usporedili pet posto najbogatijih domaćinstava u SAD-u u razdoblju od 1987. do 2003. s preostalih 95 posto stanovništva. Otkrili su da su se bogati u desetljećima koja su prethodila Velikoj recesiji još više bogatili, a u istom su se razdoblju svi ostali trudili zaduživanjem održati postojeći standard života. Kako je u tom razdoblju rasla nejednakost u pogledu dohotka, rasla je i razina zaduženosti jer su bogati svoja sve veća sredstva ulagali u obveznice i štednju te zapravo omogućili novac za kreditiranje siromašnih i srednje klase. Zbog sve većeg bogaćenja ovih na vrhu te sve veće zaduženosti ovih drugih financijski se sektor razvijao, no zbog povećanja zaduženosti financijski je sustav, a i šire gospodarstvo, postalo osjetljivije na krizu. Ovi su podaci pravo otkriće. Pet je posto najbogatijih Amerikanaca 1983. nosilo 80 centi duga za svaki dolar dohotka, a preostalih 95 posto 60 centi za svaki dolar. Do 2007. godine, nakon što se vrh odvojio od dna po razlici u dohotku, situacija se okrenula. Najbogatijih je pet posto nosilo 65 posto duga za svaki dolar dohotka, a preostalo je stanovništvo za svaki dolar dohotka trpjelo dug od 1,40 dolara. Takva je situacija i danas. Prvi korak u ostvarenju stvarne stabilnosti gospodarstva jest smanjenje zaduženosti putem onoga što znanstvenici nazivaju “pravilnim smanjenjem duga”. Primjer tomu jesu promjene u hipotekarnom sustavu. Drugi i važniji korak jest smanjenje razlike u dohotku putem povećanja plaća, i to, ako je moguće, jačanjem kolektivnih pregovora. Nejednakost u pogledu osobnog dohotka i visoka zaduženost kućanstava nisu jedini krivci za američki financijsku krizu, no znanstvenici su uspjeli dokazati da bi se smanjenjem nejednakosti i zaduženosti buduće krize mogle ublažiti.