Primijenimo li slavnu rečenicu Luisa XIV. da je on zapravo država, nije daleko od istine da su zapravo banke domaće financijsko tržište. Uz iznimku mirovinskih fondova i pokojega većeg osiguravatelja, ostali igrači imaju praktički minimalnu važnost u redistribuciji štednje i prikupljanju kapitala. Na žalost, posebno se to odnosi na druge kreditne institucije, poput stambenih štedionica ili kreditnih unija… Tko je zadnji put ozbiljno diskutirao o stambenim štedionicama? Zaboravljene od samih vlasnika, ali i države, godinama životare i gomilaju gubitke. Njihove su poslove preuzele bankovne grupacije u čijem su vlasništvu.

Dijagnoza stanja stambenih štedionica krasan je primjer ignoriranja pametne ideje u moru kontradiktornih gluposti implementiranih pod egidom ekonomske politike. Zakonodavac bi se trebao prisjetiti osnovne premise da stambena štednja počiva na – štednji. Danas, kada banke svim silama pokušavaju ne otpisati milijarde kuna ulupanih u građevinu koje bi pola njih otjerale u gubitke, možda ne bi bilo loše prisjetiti se da koncept stambene štednje znači da kupac ulazi u transakciju s dijelom vlastitog kapitala, čime se smanjuje visina kredita, ali i izloženost banke. Državi je pak poticanje stambene štednje samo na prvi pogled trošak. Svi poticaji višestruko se vraćaju u blagajnu razvojem toga tržišnog segmenta, a zaštita potrošača je nemjerljiva. U usporedbi s običnim ugovorima o kreditiranju, zajmovi čiji je temelj stambena štednja regulirani su strožim ugovorima. Prije svega, zakonski je ograničena razlika između pasivne kamatne stope koju banka plaća na štednju i cijene kredita koju zaračunava. Ne treba zaboraviti ni da je kamatna stopa na kredit fiksna, a sadržaj ugovora striktan. Time se drastično ograničava samovolja banaka upakirana u “diskrecijske odluke” koje idu na štetu dužnika kao posljedica “volatilnih situacija na financijskom tržištu”. Iz navedenoga je jasno zašto vlasnici nisu zainteresirani za stambene štedionice. Čemu činiti skupe ustupke kad se može plasirati klasični kredit za stan? Nezainteresiranost države za ekonomski i društveno korisnu politiku nemoguće je shvatiti. Zato imamo situaciju u kojoj svi gube: tri su od pet štedionica u gubitku, a mizerna se dobit prepolovila, nezadovoljni klijenti zacementirani su u uvjerenju da su banke gulikože, a one bi rado imale manje zadužene dužnike.