Iz ovdašnje dužničke krize izrodilo se nešto nevjerojatno pozitivno. Naime, ona je potaknula naglu provalu umjetničke aktivnosti kao odgovor na krizu nacionalnog identiteta koja se pojavila uslijed trenutnih zbivanja. “To je kao da vas netko zatraži da se od sutra pretvorite u potpuno drugačiju osobu”, objasnio je romanopisac Alexis Stamatis.

“Svi su umjetnici u nedoumici. S jedne strane, promatramo povijest u nastajanju. A s druge, patimo.”Unatoč depresivnim naslovima u novinama, danas u Grčkoj, a osobito Ateni, vlada manično raspoloženje, kojega obilježava energija neviđena u drugim opuštenim i ležernim zemljama Sredozemlja. Umjetničke galerije prepune su posjetitelja. Ulični umjetnici slikaju malena remekdjela u sve većoj bijedi koja zahvaća centar grada. Nova generacija filmaša uhvatila je atmosferu nesigurnosti time što poznato prikazuje kao strano. Atena je trenutno anarhaičan grad koji funkcionira na prevelikim dozama kofeina, ispunjena mirisom oleandera, ali i betona, jasmina i automobilskih ispušnih plinova. Dijelom Milano, a dijelom Karachi, neobična kombinacija europske profinjenosti i kaosa koji vlada u državama trećeg svijeta. Ekonomska kriza samo je dodatno naglasila taj jaz.“Atena je poput vulkana”, rekao je Kostis Maraveyas (37), pjevačka zvijezda i skladatelj koji spaja tradicionalnu grčku glazbu s drugim zvukovima Sredozemlja. “S vremena na vrijeme eruptira, a onda se vraća u normalno stanje.” Tijekom prošlog desetljeća, centar Atene je naglo propao. Imigranti nezakonito useljavaju u ruševne zgrade, narkomani se previjaju na pločnicima, zidovi betonskih stambenih zgrada prepuni su grafita. No, umjetnost niče upravo iz propasti. Nedavno nas je jedan tridesetogodišnjak poznat i kao Bleeps.gr provezao atenskom četvrti Psiri, poveo u obilazak podzemlja i pokazao nam tu uličnu umjetnost. Na pročelju jedne zgrade naslikao je ženu koja čvrsto uz sebe stišće vreću eura, oko glave joj zlatna aureola, na kojoj na grčkom jeziku piše “Četrdeset godina + dugokracija”. Ta se brojka, naime, odnosi na ponovno uvođenje demokracije u Grčkoj 1974. godine, nakon sedmogodišnje vojne diktature, za kojom je uslijedio val državnog zapošljavanja tisuća radnika, što je i dovelo do suvremenih dužničkih tegoba. “Govori o dužničkoj krizi”, objasnio je spomenuti umjetnik svoje djelo.

U blizini je na jednoj drugoj slici bila prikazana manekenka na pisti iza koje se nalazila plava pozadina s natpisom, “Grčka, sljedeći ekonomski model”. Posljednjih godina umjetničke galerije iznikle su usred kineskih trgovina jeftinom robom i pakistanskih imigranata u četvrti Metaxourgio. Tijekom listopada desetak galerija sudjeluje u međunarodnom projektu suvremene umjetnosti pod nazivom ReMap. Četvrt Metaxourgio oduvijek je bila prepuna umjetničkog žara, ali i dilera koji usred dana prodaju drogu na ulicama. “Ljudi sve manje kupuju, ali, da budem iskrena, imamo sve više posjetitelja”, izjavila je Rebecca Camhi, vlasnica istoimene galerije koju je otvorila 1995. godine. Čini se da se u Grčkoj u konačnici sve vraća na obiteljsku dramu. U filmu “Pseći zub”, koji je nominiran za nagradu Oscar u kategoriji najboljeg filma na stranom jeziku, redatelj Yorgos Lanthimos predstavlja problematiku koja je istovremeno i minimalistička i groteskna, a sadrži incestuozne prizore, začudne dijaloge i zlostavljanje životinja. Film “Attenberg”, u vrlo sličnoj tradiciji, režirala je Athina Rachel Tsangari, a Grčka ga je također prijavila kao kandidata za nagradu Oscar. Nedavno je kazališna kuća Knossos izvela svoju verziju “Antigone” na otvorenoj pozornici. U svojoj inačici spojila je tu klasičnu Sofoklovu dramu s Brechtovom verzijom iz 1948. godine. U toj izvedbi Antigona nalikuje na pankericu, s crnom kosom i poderanim čarapama. Dok je klela Kreonta, kralja tebanskog, pitanje koje se nalazi u samom srcu drame postalo je vrlo očito: Što dugujemo obitelji, a što državi? Kako se Grčka kriza nastavlja ta drevna pitanja postaju dio sadašnjice. A sada ih propituje još jedna generacija umjetnika.

Rachel Donadio