Nekadašnje najpoznatije poljoprivredno gospodarstvo u Zadarskoj županiji, pokraj Parka prirode Vransko jezero i Biograda na Moru, u dvije godine opet je, nakon desetgodišnjeg gotovo potpunog rasula, stalo na noge. Vrana postoji kao poljoprivredno proizvodna organizacija već stotinu godina, od 1906. Zemljište je za cijelo to vrijeme bilo u zakupu ili koncesiji. Tvrtka je svojevrsni fenomen za hrvatske prilike. Među ostalim, Vrana je preživjela pretvorbu iz 1992. godine, dvije privatizacije, kao i stečajni postupak. Izbjegavši sretno likvidaciju, Vrana d.o.o. danas opet proizvodi prvoklasno povrće, mlijeko i jaja s prepoznatljivim brendom za domaće i zahtjevno europsko tržište. S direktorom Vrane d.o.o, diplomiranim ekonomistom Vjekoslavom Festinijem razgovarali smo o ponovnom uzletu poljoprivrednog dobra Vrane. “Vrana je živi primjer kako male zemlje mogu sačuvati svoje nacionalno bogatstvo, poljoprivrednu zemlju, na način da je daju u koncesiju, a ne da je prodaju. Ova Vlada je rekla da državna zemlja može biti data samo u koncesiju. Ako se budu toga i pridržavali, bit će to veliki dobitak za građane Hrvatske”, kaže Festini.

Izbjegnuta likvidacija
U veljači 2004. godine na javnom nadmetanju kod Trgovačkog suda u Zadru najviše novca za kupnju Vrane u stečaju ponudio je američki biznismen hrvatskog podrijetla iz Kalifornije Steve Bubalo. Tako je poljoprivreno dobro Vrana tj. zgrade, oprema i dio terena, sada u stopostotnom vlasništvu Steve Bubala, ali nije i poljoprivredno zemljište. Postupak dodjele koncesije za poljoprivredno zemljište je u tijeku. U protekle dvije godine Steve Bubalo je uložio više od 75 milijuna kuna u obnovu proizvodnih pogona i najmoderniju opremu pa kad se tome doda još ono što je trebalo platiti stečajnim vjerovnicima, onda ta ulaganja prelaze stotinu milijuna kuna. Iako je Vrana bila zapušena, Steve Bubalo je uočio vrijednost zemljišta i budući profit od proizvodnje zdrave hrane. Poljoprivredna proizvodnja zaista može biti profitabilna, ali je prije toga potrebno uložiti mnogo novca. Ovog trenutka Vrana je potpuno tehnički i tehnološki obnovljena. A kakva je strategija razvitka Vrane? “Kao prvo, ova je zemlja Bogom dana za neke vrste povrća pa je našom strategijom određeno da će se cijele godine proizvoditi kupusnjače, dakle kupus, kelj i cvjetača, zatim mrkva, te velike količine salate u ljetnom razdoblju, a poriluk od jeseni do proljeća. U ‘kontroliranom prostoru’ na šest hektara staklenika i jednom hektaru plastinika proizvodimo rajčice, krastavce, paprike i salatu. Sukladno tome, nabavljena je oprema kao što su kombajni za berbu, oprema za pranje, čišćenje, sortiranje, kalibriranje i pakiranje robe u prepoznatljivu ambalažu koja na tržište odlazi kao proizvod, odnosno brend Vrane”, kaže Festini. “Vrana ima velik broj kooperanata i zaključuje ugovore s individualnim poljoprivrednim proizvođačima na ovom području, daje im sjeme, određuje sortu u dogovoru s njima, ako je potrebno, dajemo im i svoje strojeve.

Mnogo rada
Vrana jamči da će na vrijeme otkupiti i platiti svu proizvodnju povrća koju s njima ugovorimo. Kooperanti, s kojima smo u posljednje dvije godine zaista zadovoljni, proizvode one kulture koje su njima isplativije, a u pravilu su to kulture koje zahtijevaju mnogo intenzivnog rada, primjerice brokula, kelj pupčar, peršin, celer, luk, blitva, cikla“, nastavlja Festini te ističe da Vrana posljednjih mjeseci na tržište isporučuje više robe proizvedene kod kooperanata nego iz vlastite proizvodnje. ”Može se očekivati da već u roku od dvije godine niti jedan naš mali proizvođač hrane neće moći doći na tržište ako ne primjenjuje europske standarde u proizvodnji hrane koje mi već primjenjujemo. To je HACCAP, dakle kontrola kritičnih točaka u proizvodnji hrane, i međunarodni standard ISO 9001, koje primjenjujemo u svim našim proizvodnjama, dakle, proizvodnji jaja, mlijeka, kiselog kupusa i povrća. Kriteriji su se znatno postrožili i vrijeme prekupaca i nakupaca na “zelenim tržnicama” nepovratno prolazi. Za našeg individulanog proizvođača biti kooperant Vrane veliki je dobitak iako mnogi od njih to zasad još ozbiljno ne shvaćaju, no vrlo brzo će shvatiti da se moraju okrenuti pravoj i organiziranoj proizvodnji“, kaže Festini. Upozoravamo da je u odnosu na vrijeme od prije petnaestak godina, kad smo proizvodili dovoljno hrane za vlastite potrebe, situacija bitno drukčija. ”Da, u trgovine nam stiže uvozno voće iz Španjolske, Italije, povrće s Cipra, Njemačke, Nizozemske, Malte, Grčke, Turske… Čini se da smo morali prije toga uništiti kvalitetnu domaću proizvodnju da bi se pojedinci bogatili na uvozu bezukusne i loše hrane iz inozemstva. Europska konkurencija poljoprivrednih proizvoda na hrvatskom je tržištu i te kako prisutna. Ne poznajem niti jednu državu koja je toliko otvorena za uvoz poljoprivrednih proizvoda kao Hrvatska. Točno je da Hrvatska sada nema dostatnu proizvodnju za vlastite potrebe. Posljedice naše politike su takve kakve su, to je za mene prošlo svršeno vrijeme. Mjesto na tržištu imamo i postupno ćemo ga u našim mogućnostima povećavati. Samo na ovakav način može se eliminirati priča o prevelikom uvozu, uvoznim lobijima i zelenoj mafiji i slično”, kategoričan je naš sugovornik.

Kvaliteta a ne ljubav
“Nijedan trgovački centar, bio on u hrvatskom ili stranom vlasništvu, ne kupuje robu od Vrane zato što voli nju ili hrvatsku robu, nego zato što je ta naša roba po cijeni, kvaliteti i pakiranju konkurentna uvoznoj robi. Naša roba je konkurentnija u svakom slučaju i to je jedini razlog što se nalazimo i na policama naših trgovina, a ne zato što je to ljubav trgovaca prema domaćem proizvodu”, ističe Festini. Kad smo, pak, rekli da kupci sve više traže upravo domaće poljoprivredne proizvode, on je izjavio da je tako, “ali kupci nisu uopće u prilici da odlučuju što će trgovci staviti na police”. “Došlo je vrijeme da se u poduzećima tipa Vrana prekine daljnja parcelizacija, raspačavanje poljoprivrednog zemljišta, usitnjavanje u sitne posjede. Neki odgovorni ljudi shvaćaju da samo ovakva poduzeća imaju budućnost u proizvodnji hrane. Okrupnjavanje i suradnja s malim kooperantima nužnost je za Hrvatsku”, ističe Festini.

‘NESTALO’ ZEMLJIŠTE

Obrađen svaki kvadratni metar, pa i kamenjara

“Prisutni smo u trgovinama od Dubrovnika do Istre i kontinentalne Hrvatske. Među najvećim smo nacionalnim proizvođačima konzumnih jaja. U godinu dana smo od 20.000 jaja dnevno povećali proizvodnju na 105.000 do 110.000. Povrće izvozimo i u Austriju, Slovačku i Sloveniju. Za još veći izvoz postoje administrativne barijere jer nismo članica EU. Onog trenutka kad Hrvatska to postane, a mi smo za to pripravni već danas, otvara nam se golemo tržište sa 456 milijuna stanovnika. Nemamo straha da nećemo biti ravnopravni konkurenciji”, kaže Festini. “Rado bismo povećali i našu farmu za 150 do 200 krava jer Hrvatska je veliki uvoznik mlijeka, ali broj krava je u izravnoj vezi s površinom zemlje. Imamo ograničenu površinu od 1000 hektara bruto, odnosno 700 hektara neto, od čega je oko 400 ha namijenjeno za proizvodnju povrća, a ostatak za proizvodnju djetelinsko travnih smjesa i krmiva, te žitarica koje sijemo uglavnom zbog plodoreda. Zato imamo samo 830 grla, od toga je 430 muznih krava, a 370 ih je u laktaciji. To je maksimalni broj krava koje možemo imati ovog trenutka. Dnevna proizvodnja je oko 8000 litara isključivo ekstra klase mlijeka koje isporučujemo splitskoj mljekari MILS. Samo u tu farmu i najsuvremeniju opremu uloženo je pet milijuna kuna”, navodi direktor Festini. Ističe da je prije više od 20 godina bilo više krava, ali i 700-800 hektara zemlje više. A kamo je “nestalo” to zemljište? Festini nam odgovara da to moramo pitati državu. “Otkako sam je ovdje, od 2000. godine, niti jedan kvadratni metar zemljišta nije otuđen, a svaki kvadratni metar, pa i kamenjara, obrađen je. Tako smo na zemljištu koje nije pogodno za uzgoj povrća zasadili 10,5 hektara sadnica maslina i za nekoliko godina ćemo imati 42 tone uroda, odnosno 5000 litara maslinova ulja. Na 30 ha zasadili smo vinograd bijelog i crnog stolnog grožđa i za koju godinu ćemo imati berbu 600 do 700 tona grožđa. Hrvatska godišnje troši 12.500 tona stolnog grožđa, iz vlastite proizvodnje namiruje samo 3-4 posto, a uvozi desetak tisuća tona, za što plaća 10 do 12 milijuna eura. Znamo da će nam se i taj posao isplatiti, a usput ćemo dati i mali doprinos smanjenju platnog deficita”, zakjučuje direktor Vrane.

Građevinski sektor

Energija sunca za održivu gradnju

Pokreni nešto svoje

Kako biti dobar roditelj u vremenu digitalizacije i umjetne inteligencije?