Silna galama podigla se zbog Poliklinike Medikol. Kažu: pacijenti ozračeni, a milijuni zamračeni. S obzirom na brojke kojima se barata u javnosti, kao i glavne aktere u priči, možemo očekivati iscrpan i dugotrajan rad različitih povjerenstava i državnih službi, a predvidljiv je i rasplet jer je obrazac već uhodan.

Pitanje je samo koja razina spektakla će biti odabrana. Niska, karakterizirana beskonačnim prikupljanjem iskaza i čeprkanjem po nebitnom, ili visoka, s finalom u “Odmorištu Remetinec”. Krajnji ishod mogao bi odgovarati ishodu svih sličnih afera sažetih u misli jednoga čuvenog hrvatskog političara, filozofa, vojnika i kamiondžije: Tko je jamio, jamio je. U aferi “Medikol” dvije me stvari posebno zabrinjavaju. Prva je napad na privatno kao nešto nemoralno, nepoželjno i neizbježno povezano s kriminalom. Ne bih želio braniti “privatne poduzetnike” koji su svoja carstva izgradili kroz tijesnu vezu s državom, zaštićeni od konkurencije i djelovanja slobodnog tržišta. Ali potpuno je neprihvatljivo govoriti o “odlijevanju novca poreznih obveznika u privatne džepove” kao o kriminalu a priori. Sugerira se da bi sve trebalo ostati u državnom vlasništvu. Tako je puno važnije da je novac otišao u privatne ruke nego činjenica da su cijeli posao osmislili, dogovorili i proveli najodgovorniji ljudi u našem zdravstvu. Postavlja se pitanje bi li ovakva situacija bila moguća da novcem o kojem je ovdje riječ upravlja neko privatno zdravstveno osiguranje? Koliko je meni poznato slične korupcijske afere se ne povezuju s nekim od postojećih privatnih osiguravajućih kuća. Ako naša država zna kakav model zdravstva želi za svoje građane, a trebala bi znati jer ima srednjoročnu strategiju razvoja zdravstva, onda nema mjesta strahu od privatnih osiguranja, ne samo u segmentu dodatnih osiguranja već i u segmentu osnovnoga zdravstvenog osiguranja. Pravila igre ionako određuje država, a svi instrumenti kontrole su u njezinim rukama. Otkuda onda dolaze otpori privatnom u zdravstvu? Jedan dio bučnih kritičara privatnog poduzetništva u zdravstvu nije dovoljno upućen u način raspolaganja zdravstvenim novcem i ne razlikuje sektor financiranja od sektora provođenja zdravstvene zaštite.

Druga skupina su oni koji te razlike predobro poznaju i koriste pa imaju jake motive da zadrže postojeće stanje. Godišnje sustavom HZZO-a proteče rijeka novca, više od 20 milijardi kuna, a biti na obali te rijeke i moći zagrabiti iz nje je privilegija od koje se ne odriče lako. Zato ćemo i ubuduće slušati demagoške priče o zdravstvu, državnom novcu i privatnim džepovima. U međuvremenu će zdravstvo doista postajati privilegija bogatih jer će se trend prebacivanja troškova zdravstvene zaštite na bolesnika nastaviti. HZZO je najavio svoj ulazak u područje dodatnoga zdravstvenog osiguranja umjesto da najavi napuštanje monopola u osnovnom osiguranju. To bi moglo značiti da će se osiguranicima najprije oduzeti neka od postojećih prava da bi se ta prava zatim vratila onima koji izdvoje novac za dodatno osiguranje. Model je već viđen pri uvođenju dopunskoga zdravstvenog osiguranja. Krajnji učinak je sve skuplje liječenje onih koji su zbog bolesti ionako već hendikepirani. Mnogi ozbiljni problemi proizlaze upravo iz modela raspolaganja zdravstvenim novcem. Nije moguć veći napredak sve dok pružatelji zdravstvenih usluga ne budu motivirani da rade bolje, a osiguranja da kupe najkvalitetniju uslugu za svog osiguranika i plate učinjeno, a ne prikazano. Do tog cilja treba preskočiti okoštale birokratske strukture i što dalje od novca potjerati moćnike koji ga rasipaju kako im se svidi.

Dr. Damir Biloglav, predsjednik HUP – Udruge liječnika poslodavaca