Na posljednjem radnom ručku, tradicionalnom susretu s vodećim ljudima hrvatske izvršne vlasti i politike u organizaciji HUP – Udruge malih i srednjih poduzetnika, prvi je put gostovala prva osoba izvršne vlasti.

Do sada smo ugostili ministre, predsjednika Mesića, čelnike financijskih institucija, pojedine prvake političkih stranaka, a sada je došao na red i za hrvatskog premijera, odnosno premijerku. To je bila prilika da hrvatski poslodavci iz prve ruke dobiju informaciju o planiranim mjerama, ali i prvim aktivnostima iz programa gospodarskog oporavka. Osim premijerkina izlaganja, poduzetnici su postavili i brojna pitanja o temama i sadržajima koji im otežavaju poslovanje. U vrlo kratkom vremenu skupilo se četrdesetak pitanja, od kojih je u predviđenom vremenu premijerka Kosor uspjela odgovoriti na manji dio, te je obećala pismeno odgovoriti na sva prikupljena, a neodgovorena pitanja. Zanimljivost tih pitanja pogađa različita područja: od neporeznih nameta (uključujući i obveznu članarinu u HGK i komorski doprinos) preko zaštite domaće proizvodnje pa do gorućih pitanja neplaćanja i zakonskog sankcioniranja nepoštenih poduzetnika. Jedan je poduzetnik, a potaknut uspješnim dogovorom (trgovini?!) između prvaka dviju vodećih hrvatskih stranaka o ustavnim promjenama, premijerki Kosor postavio pitanje koje već dulje vrijeme zanima brojne hrvatske gospodarstvenike. Evo pitanja u izvornom obliku: “S predsjednikom SDP-a relativno ste se jednostavno dogovorili o ustavnim promjenama. Kada će na red doći dogovor o bitnim pitanjima i problemima iz života gospodarstva? U Domovinskom smo ratu imali Vladu demokratskog jedinstva, a sada smo u velikoj krizi i ekonomskoj depresiji. Ima li izgleda za neki slični dogovor, odnosno za neku Vladu ekonomskog oporavka?”

Ulazak u EU
Ne ulazeći u sadržaj premijerkina odgovora, jer nije ni mjesto ni prilika za evaluaciju pojedinih političkih poruka visoke gošće na radnom skupu s poduzetnicima, više ću se pozabaviti pozadinom spomenutog pitanja. Čini se da je u njegovu korijenu želja za nekim oblikom svehrvatskog dogovora. Možda bih se usudio reći i za trećim hrvatskim savezom. Prvi hrvatski savez nastao je u ratnim uvjetima i pod pritiskom, kako ratnih tako i unutarnjih političkih prilika u zemlji. Taj je savez izrodio Vladu demokratskog jedinstva koja je uspješno vodila zemlju, doduše u klasičnom predsjedničkom sustavu, i to u ratnim prilikama. Ta je Vlada položila glavni politički test (obrana i oslobođenje zemlje), dok bi se o ekonomskom dijelu moglo prilično diskutirati. Drugi je savez nastao u vremenu nužnog približavanja Europi, a nakon godina “međusobnog nerazumijevanja” i udaljavanja od europske političke, ekonomske i pravne tradicije. Taj je savez za Europu bio strateški odgovor na nacionalni interes povratka europskim vrijednostima i bio je plod zrelosti i izraz odgovornosti političkih elita u zemlji. Taj je savez prolazio kroz različite faze, ali je glavni cilj ostao nepromijenjen: ulazak u EU je od vitalne važnosti za hrvatsku državu i hrvatsko društvo. Taj je savez polučio i jedan važan paradoks: u zemlji u kojoj članstvo u EU ima tek polovičnu potporu (u posljednjih pola godine kreće se oko 50 posto, a prema istraživanju Promocije plus) nema ozbiljne političke snage koja se protivi hrvatskom članstvu u EU. Tako smo jedina zemlja kandidatkinja koja nepunu godinu prije završetka pregovora o članstvu bilježi nisku potporu ulasku u EU (u ostalim zemljama u istoj fazi pregovora kretala se između 70 i 80 posto), ali i jedina zemlja koja dvije godine prije ulaska u EU nema nijednu relevantnu političku snagu koja se protivi članstvu Uniji. E sad dolazimo i do trećeg saveza, odnosno dogovora o važnim reformama u zemlji koje će bitno promijeniti sliku ove države i ovog društva. Taj savez podrazumijeva okupljanje svih relevantnih političkih snaga u zemlji kojima je prvenstveni interes nacionalna opstojnost. Da ne bude zabune: nacionalna opstojnost nikako ne podrazumijeva neku nacionalnu isključivost niti podozrivost prema drugima. Ona podrazumijeva osmišljavanje nacionalne strategije, politika i instrumenata koji će hrvatskoj državi i hrvatskom društvu osigurati da zaustave eroziju ukupnih vrijednosti (materijalnih, ali i nematerijalnih). Taj savez mora omogućiti razvijanje naše zemlje na temelju vlastitih znanja i resursa (prirodnih i društvenih), u kojemu ćemo razvijati nacionalno bogatstvo i bogatstvo naroda, naslanjajući na sebe, ali i na druge. Takva nacionalna opstojnost morala bi potaknuti političke elite na dogovor koji iskače iz uobičajenog poimanja političke arene kao pozornice interesa uskih skupina okupljenih oko stranaka, političara ili drugih nositelja partikularnih interesa.

Razvoj
Političarima u tako utvrđenom, novom ili trećem savezu neće biti glavni ili jedini cilj zadržavanje ili osvajanje vlasti, već napredak i razvoj Hrvatske. Za takav savez neće biti važno ima li ova ili ona opcija u nacionalnom parlamentu 75 ili 76 ruku. U njemu je važno imamo li jasne ciljeve nacionalnih politika u gospodarstvu, poreznom sustavu, socijalnom sustavu, zdravstvu, vanjskoj politici i dr. oko kojih će se složiti političke elite. Baš kao što je bio slučaj u prvom (ratnom) i drugom (europskom) savezu. I onda će biti puno manje prilika da se svi međusobno žalimo na besperspektivnost, na sveprisutni nacionalni (kolektivni) i individualni pesimizam. Hrvatska udruga poslodavaca je u nekoliko navrata već zagovarala svehrvatski dogovor o svim važnim pitanjima razvoja države i društva. Govorili smo i ponavljamo da je ova kriza, koja je našu zemlju pogodila svom svojom snagom, izbacujući na površinu sve pogreške proteklih dvadeset godina, izvanredna prilika da se uredi dvorište. Govorili smo i ponavljamo da je vrijeme za veliko pospremanje. U programu gospodarskog oporavka prepoznali smo neke elemente tog pospremanja. Zato smo mu nakon predstavljanja dali uvjetnu podršku. Unatoč tome svjesni smo da velikih promjena nema bez velikog dogovora (trećeg saveza ili saveza za gospodarski oporavak). To nikako ne znači i zagovaranje velike koalicije. Ali velike stranke su velike samo onda kad su zbog svijesti o stanju vlastite države i društva spremne na mudre i velike korake. Učinili smo to u ratu, učinili smo to za Europu. Gospođo Kosor, gospodine Milanoviću, hoćemo li to sada učiniti za hrvatsko gospodarstvo, odnosno za hrvatsku budućnost?

Bernard Jakelić, v. d. glavnog direktora HUP-a