Bez obzira što je obećala kako će se suprotstaviti spašavanju Grčke njemačka kancelarka Angela Merkel se pokolebala čim su financijska tržišta uspaničila.

Nakon što su se proširile glasine da je grčki dug dodatno porastao i kada su se pojavili prvi znaci mogućeg izvlačenja novca iz njenih banaka, čelnici eurozone su se složili da će iscrpljenoj grčkoj vladi ponuditi trogodišnju pozajmicu do 30 milijardi eura, uz kamatnu stopu od pet posto. To nije jeftino, ali je puno manje od onoga što traže privatni investitori. Ako dodamo još 15 milijardi koji će joj najvjerojatnije dati MMF, Grčkoj je obećano dovoljno novca da pokrije svoje financijske potrebe za 2010. Znači li to da je grčka kriza završila? Europski dužnosnici tvrde da je količina novca dovoljno velika da Grčkoj donese potrebnu likvidnost kako bi provela fiskalne reforme. Za naoružavanje Grčke velikom financijskom bazukom trebat će vremena, no Europljani smatraju kako bi takvo pokazivanje financijske moći trebalo biti dostatno odvrati špekulativne napade jer će umanjiti šanse za propast Grčke. Nažalost, ta nada kopni kada se situacija temeljito prouči. Spašavanje Grčke, koje je uistinu veće nego što je tržište očekivalo, sve je samo ne uklonilo rizik od moguće ovogodišnje propasti te zemlje. Grčka se još uvijek suočava s dubokom srednjoročnom krizom solventnosti. Svatko tko se duboko zagleda u grčke dugove i kamate koje zbog njih plaća samo može zaključiti da, ako ekonomski rast ne doživi snažan rast, evenualno restrukturiranje grčkog duga ostaje vrlo vjerojatno. Paket pomoći smao je pomogao kupovanju vremena – tri godine kako bi se spriječila moguća propast Grčke. Počnimo s brojevima. Izgledi grčkog srodnjeročnog duga mračniji su nego što to priznaje EU ili grčka vlada. Izračuni The Economista navode da i s fiskalnom prilagodbom od 10 posto BDP-a u sljedećih pet godina Grčka trebati ili više dugoročnijih zajmova od sadašnjih ili će morati “restrukturirati” svoje dugove (odgoditi plaćanje nekih zajmova ili platiti manje nego što duguje). Čak i prema optimističnim pretpostavkama, ocjenjujemo da će Grčkoj biti potrebno najmanje 67 milijardi eura dugoročnih zajmova u sljedećih pet godina. Njen dug će 2014. dostići 150 posto BDP-a. Ako joj rast bude niži od očekivanog, ili ako Grčka ne uspije smanjiti potrošnju ili dovoljno visoko podigne poreze, iznosi će biti puno gori. Takav tmuran zaključak povlači pitanje hoće li prošlotjedni paket pomoći uopće imati smisla. Naposljetku, povijest dužničkih kriza u tržištima u razvoju, sugeriraju da je bankrot bolje preboljeti nego odgoditi s donkihotovskim paketom pomoći. U grčkom slučaju to nije točno. Prvo, propast Grčke mogla bi potaknuti dužničke krize u Portugalu, Španjolskoj, pa i Italiji. EU za to nema snage. Drugo, bankrot bi mogao imati porazne posljedice za europski bankarski sustav.