Hrvatska je zbog rata i promjene društvenog uređenja imala nesreću da su se svi bojali izgovoriti riječi koje bi mogle podsjećati na stara vremena iako su te riječi bile hrvatske riječi. Tako smo se bojali riječi: dobrovoljno, radnik, poduzeće…

Nesreća je bila tim veća što se u starom sustavu, tj. socijalizmu, pojam poduzeće koristio samo za pravne osobe u gospodarstvu, a, kao što znamo, tada su postojala samo državna poduzeća, uglavnom sa 500 i više zaposlenih, a nerijetko i s više tisuća zaposlenih, dok je privatna inicijativa bila moguća samo kroz pojam obrtnika. Tadašnji obrtnik bio je ono što u današnjim okvirima jedino možemo smatrati poduzetnikom. Privatnim se poduzetništvom mogao baviti pojedinac koji je zapošljavao između 5 i 10 osoba, što je dovelo do potpune odsutnosti poduzeća sa 10 do 100 zaposlenih. Pomanjkanje malih i srednjih poduzeća naziva se socijalistička crna rupa. Hrvatski sustav trgovačkog prava pogreškom poduzeće naziva trgovcem; Zakon o trgovačkim društvima poduzeće je spustilo na nižu razinu organizacije i djelovanja trgovačkog društva, a riječ poduzetnik je izbrisana, dok porezno zakonodavstvo poduzetnika prepoznaje, ali više kao opis poduzeća, odnosno trgovca, što bi bilo kao da vozilo zovemo vozačem. Tako je prema Zakonu o trgovačkim društvima “trgovac pravna ili fizička osoba koja samostalno trajno obavlja gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobiti proizvodnjom, prometom robe ili pružanjem usluga na tržištu”, dok je prema poreznim zakonima “poduzetnik svaka pravna i fizička osoba koja samostalno i trajno obavlja registriranu gospodarsku djelatnost s namjerom ostvarivanja prihoda”. U okvirima svjetske ekonomije u Hrvatskoj se koristi u neslužbenoj komunikaciji. Poduzetnik je osoba koja, preuzimajući rizik, poduzima poslovni pothvat kroz poduzeće, registriranom djelatnosti, ulažući kapital, imovinu, profesiju i vrijeme. Poduzeće je poduzetnikova ekonomska, ljudska, organizacijska i pravna cjelina koja kombiniranjem čimbenika proizvodnje proizvodi proizvode, odnosno usluge koje se prodaju na tržištu radi ostvarivanja profita.

Povijest
Ekonomske politike Hrvatske koje su u rukama mandatara vlasti i koje bi trebale imati viziju i strategiju razvoja poduzetništva morale bi donijeti suvisao i jedinstven zakon o poduzećima, kojim bi ostvarile ekonomsku podlogu trgovačkog prava za sve pravne subjekte u gospodarstvu, a pri tome se bitno ne moraju mijenjati postojeći zakoni (Zakon o trgovačkim društvima, Zakon o obrtu, Zakon o poljoprivredi i Zakon o zadrugama). Povijest poduzetništva u ekonomskoj znanosti seže u daleku prošlost. Navođenjem nekoliko teoretičara poduzetništva i njihovih doprinosa želio bih pokazati kako se ne treba bojati tih pojmova i njihova pojednostavljenja. Benedikt Kotruljević je 1458. napisao djelo koje je tiskano 1568. godine – “O trgovini i savršenom trgovcu”. Mada on sam ne upotrebljava naziv poduzetnik, njegov savršeni trgovac u potpunosti odgovara pojmu modernog poduzetnika. Richard Cantillon u ekonomsku teoriju uvodi naziv poduzetnika u svome djelu “Opća rasprava o prirodi trgovine” objavljenom u Parizu 1755. godine te definira poduzetnika kao nositelja poslovnog rizika samostalne poslovne aktivnosti i tako povezuje poduzetništvo s kapitalom, neizvjesnošću i rizikom. Adam Smith u svojem djelu “Istraživanje prirode i bogatstva naroda” objavljenom 1776. godine ne spominje poduzetnika po definiciji, ali ga prepoznajemo prema opisu u često citiranoj nevidljivoj ruci. John Stuart Mill prvi je u Engleskoj uveo pojam poduzetnika. Prema njegovu viđenju preuzimanje rizika bila je prva karakteristika koja je poduzetnika razlikovala od menadžera, kapitalista i rentijera. Josef Schumpeter začetnik je modernog razumijevanja poduzetništva koji pridaje poduzetništvu središnje mjesto u kapitalističkom gospodarstvu i odvaja poduzetnika od glavnine poslovnih ljudi koji izbjegavaju rizik jasno podvlačeći razliku između poduzetnika i menadžera. Schumpeter uvodi pojam invencije i inovacije u poduzetništvo. Uobičajeno je u Hrvatskoj, kada se govori o poduzetnicima i poduzetništvu, ubrajati samo trgovačka društva, što je pogrešno, jer poduzetnici su i obrtnici. U vremenima socijalizma oni su bili i jedini poduzetnici u tadašnjem političkom i gospodarskom uređenju. Činjenica da je poduzetnik odabrao za svoj pravni oblik obrt ili trgovačko društvo ne smije biti presudna da bismo ga smatrali poduzetnikom, on je poduzetnik jer ulaže svoje znanje, energiju, vrijeme i kapital u stvaranje nečeg novog.

Dva zakona
U Hrvatskoj definiciju veličine poduzetnika propisuju čak dva zakona, i to na različiti način, što dodatno zbunjuje i komplicira jednostavnu priču o poduzetništvu. To su Zakon o računovodstvu i Zakon o poticanju malog i srednjega gospodarstva. I mada razlike nisu presudne, ipak stvaraju poteškoće poduzetnicima jer različite institucije rabe različite kriterije kada definiraju poduzetnike. Jedna od budućih aktivnosti zakonodavne vlasti upravo bi trebala biti pojednostavljenje te dileme, odnosno odabrati jedinstvenu definiciju poduzeća. Na to nas Europska unija već dugo podsjeća. Prema Zakonu o računovodstvu poduzeća se dijele na mala, srednja i velika s obzirom na broj zaposlenih te ukupan godišnji prihod, odnosno aktivu. U Hrvatskoj postoji zbrka u vezi s korištenjem određenih pojmova vezanih uz poduzetništvo. I mada se čini nepotrebnim sitničariti glede terminologije, problem nastaje kod ukupnog praćenja poduzetnika koji su raspršeni na trgovačka društva, zadruge, ustanove (pravne osobe), obrtnike te slobodna zanimanja (fizičke osobe). Zbog toga je teško dobiti cjelovitu sliku o malim i srednjim poduzetnicima i njihovoj ukupnoj ekonomskoj snazi. U vremenima ekonomske krize, kada sve zemlje i njihove vlade provode posebne programe za podršku malim i srednjim poduzetnicima, snaga od 178.450 malih i srednjih poduzetnika, koliko ih ima u Hrvatskoj, ne smije se zanemariti.

Petar Lovrić, predsjednik HUP-Udruga malih isrednjih poduzetnika