Sve do nedavno Island je bio pravi magnet za radnu snagu iz europskih zemalja, posebno onih s istoka kontinenta. No sada je većina tih stranih radnika napustila zemlju, a njihov primjer slijede i mnogi Islanđani.

Jedan od najatraktivnijih ciljeva je Norveška. Nekoliko stotina Islanđana već je stiglo u tu susjednu državu, a do kraja 2010. moglo bi ih biti više od tisuću. Za Island, koji ima oko 300.000 stanovnika, ta je brojka velika. Osim toga nakon izbijanja gospodarske krize zemlju napuštaju uglavnom obrazovani pa osim smanjivanja broja stanovnika Islandu prijeti i “odljev mozgova”. Brzo završiti drugi fakultet i sljedeće godine odseliti u Norvešku ili Nizozemsku. To je cilj Atlija Steinna Gudmundssona i njegove zaručnice. Taj student humanističkih znanosti nikako ne želi život provesti na Islandu i svojim porezom otplaćivati visoke dugove zemlje nastale nakon sloma bankarskog sektora. “Pola naših prijatelja već je otišlo u Norvešku, a i drugi razmišljaju o tome. Kao moguće ciljeve spominju i Njemačku, Francusku ili Veliku Britaniju. Ali sve koje pitate razmišljali su o selidbi”, kaže Gudmundsson. Mnogi mladi ljudi žele radije studirati u inozemstvu nego mračnu i tmurnu zimu provesti na Islandu. Ministra gospodarstva Gylfija Magnussona, nestranačkog profesora, to ne zadovoljava. “Bilo bi užasno da sada islandska elita napusti zemlju i da se Islanđani, koji studiraju u inozemstvu, ne vrate”, kaže ministar. Nakon selidbe, barem u Norveškoj, zanatlije i tehničari imaju dobre izglede dobiti posao. Na Islandu radnici trpe zbog povećanja poreza i smanjenja plaća, a na jesen se očekuje i veća nezaposlenost. Ministar Magnusson se ipak nada da će broj iseljenika ostati mali. Što se tiče poslovne perspektive, Gudmundsson ipak nema iluzija. “Prvih nekoliko godina prijavljivat ću se na gradilištima ili po barovima i hotelima, nije bitno. Što god nude za nekvalificirane radnike. “Mnogi visoko kvalificirani Islanđani ne mogu i ne žele čekati na boljitak gospodarske situacije. I Jakob Lindal osjeća posljedice krize u svom arhitektonskom uredu u Reykjaviku. Zbog krize su njegovi suradnici i on morali otpustiti brojne zaposlene. Cilj je bio da se nakon krize ti ljudi vrate na posao, ali vrijeme igra protiv Lindala. “Jedan od njih je već na putu za Jamajku, drugi na sjeveru radi na farmi, treći je u Norveškoj. Ako ih u sljedećih nekoliko mjeseci ne zaposlimo, onda su otišli zauvijek.” Gudny Isleifsdottir, rastavljena učiteljica i knjižničarka, također želi nov početak. Već se informirala o ponudama u sjevernim susjednim zemljama. Svjesna je toga da bi bez zajamčenoga radnog mjesta selidba bila riskantna pa kaže: “Kada bih dobila posao, ne bih oklijevala ni trenutka”.
(DEUTSCHE WELLE)