Moja fetiš biljka je melisa ili matičnjak, vrlo slična koprivi. Čaj od melise izuzetno smiruje, ali ne uspavljuje i može se piti u neograničenim količinama”, kaže Milan Suban. Njegova je ljubav prema ljekovitom bilju u proteklih dvadesetak godina izrasla u uspješnu tvrtku čiji se prozvodi mogu naći u gotovo svim ljekarnama u Hrvatskoj. Danas samoborska tvrtka Suban zapošljava dvadesetak djelatnika i okrene milijun eura prometa godišnje.

Iz ureda u prirodu
“U prve tajne travarstva uputila me baka. Kao dijete, do 15. godine skupljao sam tone ljekovitog bilja koje sam sušio i nosio na otkupnu stanicu u Samobor te zarađenim novcem kupovao knjige i odjeću te tako roditeljima poljoprivrednicima olakšao brigu oko školovanja”, kaže Suban. Nakon 20 godina staža diplomirani pravnik odlučio je napustiti posao u općini. “Shvatio sam da moja priroda nisu kodeksi i zakoni pa sam uredski posao zamijenio pravom prirodom”, kaže Suban. Bilo je to, kaže, 1985. kada je u selu Manja Vas zasadio botanički vrt i počeo uzgajati ljekovito bilje i praviti čajeve. Prvi čaj prodao je na samoborskoj tržnici, a po celofanske vrećice s mašnicama u koje ga je upakirao zaputio se sve do Austrije. Nakon lokalne tržnice uslijedili su veći sajmovi na kojima je sticao kontakte s ljudima čiji je poziv također bilo ljekovito bilje. “Na jednom sajmu cvijeća, koje je u to doba otvarala Jovanka Broz, bio poznati slovenski travar Jože Tomažinčić koji je donio ogroman stol sa svim proizvodima, a ja sam dobio maleni stol u kutu. Ali sam zato pričao kao da me netko navio iako po prirodi nisam takav”, kaže kroz smijeh. Zahvaljujući zanosu kojim je govorio o ljekovitom bilju i svojim iskustvima s njim, mašnicom vezani proizvodi ubrzo su planuli. Za razliku od onih renomiranog travara. “Nikad nisam govorio da je neki pripravak čudotvoran i obećavao brza izlječenja. To su gluposti, a i danas im se pridodaju svakojaka svojstva. U prirodi se čudesa ne događaju, treba biti pošten i to reći”, kritičan je Suban. Nakon sajmova, razvoj Subana nastavio se prirodnim tijekom. 1990. kućna radinost prerasla je u tvrtku koja je diljem Hrvatske osnivala otkupne stanice i educirala otkupljivače. Kad je biznis zatrebao organizaciju na višoj razini, tvrtki se priključila supruga Katica, inžinjerka elektrostrojarstva. Ubrzo je prostor u Manjoj Vasi postao pretijesan pa je Suban proizvodnju i skladište preselio bliže Zagrebu u Strmec Samoborski. Svu zaradu obitelj je reinvestirala u tvrtku pa u šali kažu da zato nemaju ni skupi auto, ni brod ni vikendicu kao neki uspješni poduzetnici. Za uvođenje ISO standarda kvalitete i nove tehnologije dobili su oko 150.000 kuna poticaja od Ministarstva gospodarstva iz pretpristupnih programa EU, dok im je od Ministarstva poljoprivrede odobreno 500.000 kuna za opremanje prizvodnog pogona. Ne računajući hale i zemljište, samo u opremu investirali su oko milijun kuna i danas je vrijednost tvrtke 7,1 milijun kuna. Godišnji promet raste oko 5 posto, u boljim godinama i do 12 posto, a unatoč krizi uzlazni trend zabilježili su i prošle godine.

Cilj tvornica lijekova
Danas paleta proizvoda sadrži oko 140 vrsta biljaka prerađenih u čajeve, tinkture, kreme i kozmetiku. Patentirana ponuda se stalno širi prema zahtjevima tržišta pa uključuje i egzotične biljke poput zelenog čaja i taheeba. Dvije trećine biljaka su domaće, a trećina se uvozi poput, primjerice, hibiskusa iz Afrike. Ekološki uzgojene biljke stižu iz cijele Hrvatske: kadulja iz Dalmacije, kamilica iz Slavonije, kopriva iz Zagorja. “Lika je eldorado, mala riznica ljekovitog bilja”, kaže Suban, ali je malo sakupljača za samoniklo bilje. Iako je ljekovito bilje daleko profitabilnije od uzgoja tradicionalnih kultura, poput krumpira, ljudi teško mijenjaju navike. “Mi otkupljujemo sirovi šipak po pola eura za kilogram kojeg se u jednom danu može nabrati i do 200 kilograma, ali nema navike ni interesa”, kaže. U sezoni branja skupi se i više od 200 sakupljača, a iako sezona podrazumijeva toplo vrijeme, ljekovito se bilje može skupljati i “na skijama”, poput imele, bršljana ili kore hrasta. Budući da su proizvodi pod ingerencijom Ministarstva zdravstva, kvaliteta je pod povećalom pa za ispitivanja pojedinih serija godišnje izdvoje oko 200.000 kuna. Kao i drugim poduzetnicima, najveći problem Subana je otežana naplata. Financije obiteljskog biznisa u spretnim su rukama supruge Katice koja do svoeg novca dolazi kompenzacijama koje možda izgledaju kao ‘lanac Sv. Ante’, ali tako uspije pokriti 60 posto potraživanja. Iako na fakturama stoji odgoda plaćanja 30 dana, u praksi to znači tri mjeseca, dok je kriza rokove produljila za trećinu. Nakon što prođe tri mjeseca kreće zvanje prije kojeg se u zen maniri mentalno pripremaju. “Prije razgovora govorimo si: ‘Ja to mogu, ja to hoću’”, kaže Suban kroz smijeh, “ali na kraju dana budete umorni od ljubaznosti”.

Osim mukotrpne naplate, problem su naglo postale i kamatne stope. “Cijelo vrijeme vrtimo oko milijun kuna kredita, pogotovo u sezoni otkupa jer proizvođačima plaćamo odmah. Bez ikakvog upozorenja banka nam je na okvirni kredit sa 9,5 posto na kraju godine kamatnu stopu nedavno podigla na 14,5 posto. Prije manje od godine dana revolving kredit ugovorili smo uz kamatu ispod 8 posto, a sad je 12,85 posto”, revoltirana je Katica Suban.Unatoč problemima, cilj Subana je tvrtku pretvoriti u tvornicu za proizvodnju prirodnih lijekova. Uvjet za to je certifikat o dobroj proizvođačkoj praksi (GMP). Tada bi se primjerice, kantarionovo ulje (za opekline, op.a.) moglo plasirati kao lijek i imati trgovačko ime. Da bi to postigli potrebne su prilagodbe proizvodnje, kadrovska pojačanja i laboratorij za ispitivanje, uz nezaobilazne labirinte administracije te ulaganja od najmanje milijun kuna. Iako nema boljeg nego kad hobi preraste u biznis, problem je, kaže Milan Suban, što izgubite hobi. No, budući da se posao dovoljno razvio, idejni začetnik je vođenje prepustio supruzi i kćeri. Poslije posla zato uzme štihaču u ruke i zaputi se u Manju Vas jer ništa ne opušta kao rad u botaničkom vrtu za kojeg već ima nove vizije.