Sredinom 19. stoljeća Heinrich Heine u Parizu zdvaja nad učincima željezničke mreže jer ubija prostor i ostavlja nam još samo vrijeme.

“Osjećam se kao da se brda i šume cijeloga svijeta približavaju Parizu. Već njušim miris njemačkih lipa; pred svojim vratima čujem šum valova Sjevernoga mora”, piše Heine. Njegov sunarodnjak, a naš suvremenik, njemački filozof Rüdiger Safranski tu je tezu o uništenju prostora, prvo kao preduvjeta, a onda i posljedice globalizacije, proširio i na vrijeme – stvara se cjelovit prostor, ali i istodobnost događanja. Osim uniformiranosti prostora Safranski kao jedno od osnovnih obilježja golabaliziranog svijeta navodi i demokratizaciju i politizaciju mišljenja – ukidanjem apsolutističke podjele na privatnog i javnoga građanina svatko može postati aktivan sudionik u stvaranju povijesti. Politizacija je za sobom povukla sekularizaciju jer su se sva važna pitanja odjedanput smjela postaviti političkom vrhu, a ne samo Bogu, a onda je vrlo brzo novac postao protuvrijednost svim vrijednostima. I tu dolazimo do sužavanja globalnog na poznatu nam predodžbu: jednolični univerzum konstantnog rada, tokova novca i prometa roba. Na individualnom planu tu bi se štošta našlo što ne bismo mogli podnijeti, ali što Safranski označava kao “globalni” teret globalizacije? To što se svođenjem planeta na globalno selo gomilaju naše pojedinačne odgovornosti za globalnu budućnost. Pred svih su postavljena pitanja poput što radiš protiv ozonske rupe, svjetskog terorizma, dječjeg rada u Kini, a to nijedan čovjek, smatra autor, ne može izdržati. Jedini je način da u toj globaliziranoj šikari iskrčimo vlastitu “čistinu”, što bi u ne odviše ekspliciranoj interpretaciji Safranskog značilo ustrajati na mišljenju i ponašanju izvan dominantne matrice globalističke histerije. No za budućnost je umjesto pitanja koliko globalizacije mi možemo podnijeti važnije ono koje je postavio također njemački filozof Hans Jonas: koliko priroda još može podnijeti?