Sav trošak svjedoka sud bi trebao odrediti unaprijed

Mićo Ljubenko Mićo Ljubenko

Kada svjedok dođe na sud nitko mu ne jamči da će mu biti plaćeno odsusutvo ili da će dobiti jasno opravdanje na poslu.

Mnogi su razlozi zašto su sudovi spori. Ipak neki od njih su češći od drugih i utječu više od drugih na gubitak vremena.

Koliko smo puta čuli kroz medije da je odgođen postupak na sudu radi nedolaska svjedoka. Sve što se vidi u medijski zanimljivim postupcima tehnički je jednako i u svim drugim postupcima, onim našim ili od naših poznanika. Svjedočenje postoji gotovo u svim postupcima, od najobičnijih parnica do kaznenih postupaka. Status svjedoka u njima je gotovo isti. Tko i nije sklon sudskom rješavanju problema, ne može izbjeći jednu kolaterlanu ulogu - biti svjedok. Prosječan čovjek na pomisao da bi svjedočio na sudu u pravilu reagira prirodno, ali pogrešno. Prirodno je da nitko ne voli biti na sudu, pa niti kao svjedok i zato najavljuje da "neće ništa svjedočiti" i slično. 

Privođenje svjedoka
Pogrešan je bilo kakav stav da svjedok može odlučiti hoće li svjedočiti ili ne. Prvi dobar zaključak je da svjedočenje nije pravo nego obveza. Neki kažu građanska dužnost. Ipak to je nešto više od dužnosti, to je zakonska obveza. Propust dužnosti ostaje u moralnoj sferi i nije zakonski kažnjiv, zakonske obveze u pravilu, jesu. Ako je tome tako, zašto većina svjedočenja prolaze kroz agoniju odgoda i opomena? Vjerujem da razlog leži u nespretnom pravosudno-zakonskom sustavu koji još uvijek nije znao pojasniti ulogu svjedoka i tehniku svjedočenja. Prošle godine izmjenjen je Zakon o parničnom postupku, koji je zbog ubrzanja postupka odredio da se sada već na početku trebaju predložiti svi dokazi. Zvuči kao dobar lijek protiv tzv. doziranja dokaza i otezanja. Prva praksa pokazuje efekt da se sada predlažu svi dokazi koji teoretski imaju veze sa sporom, jer se kasnije neće moći.

Time se povećava i broj svjedoka koji se predlažu. Počinje novi problem za koji "nije kriv ni sud, ni tužitelj, ni tuženik". Sve stoji, a nitko nije kriv, tipičan je status sudskog postupka. Tko bi trebao biti kriv što se svjedok nije odazvao? Zakon doduše propisuje i mogućnost kažnjavanja ili privođenja svjedoka, ali to se u parnicama ne prakticira jer je komplicirano i pretjerano. Kad bi na zagrebačkom sudu svaki dan bili privedeni svi svjedoci koji taj dan nisu došli, policija bi se svako jutro bavila samo dostavom svjedoka. Kad svjedok dođe nitko mu ne jamči da će doista dati svoju izjavu i da ga više neće zvati. Nitko mu ne jamči da će mu biti plaćeno odsusutvo ili da će dobiti jasno opravdanje na poslu. Sada kad će svega toga biti i više, nije li vrijeme da Ministarstvo pravosuđa napravi praktičan i svima jasan model koji će svjedocima dati minimum znanja i prava, a sudovima osigurati efikasnost.

Dijalog sa sucem 
Današnje stanje je da svjedoci ne znaju koji troškovi im se refundiraju te gdje i kako dobivaju potvrde o odsutsvu. Ne znaju to ni sudovi, jer se svaki pojedini slučaj rješava pri samom svjedočenju, kreativno, na način da se svjedoka traži da obrazloži i dokaže svoje troškove i potrebe. Zakon kaže da svjedok ima pravo na putne troškove, prehranu, prenočište i izmaklu zaradu. U prvih dvadeset godina svakodnevne prakse, nitko još nije dobio posljednja tri od četiri prava. To jest, svjedoku se priznaje samo putni trošak javnog prijevoza, neovisno je li došao npr. iz Splita u Zagreb na jutarnje saslušanje. Zašto tako? Zato jer to pravo u praksi svjedok ostvaruje u formi neobičnog dijaloga sa sucem na kraju saslušanja.

Kad nitko više ne želi slušati novu malu kvazi parnicu između suca i svjedoka, gdje bi se svjedok, bez odvjetnika trebao boriti protiv sustava. Naravno da većina ljudi nakon rafala pitanja o dokazima za svoje troškove, odustane od svega, uz molbu da ih samo više ne zovu. Ni tu molbu im nitko ne može usvojiti jer postoje i tzv. dopunska nova saslušanja. Pitaju još mogu li dobiti neku potvrdu da su uopće bili, često im se kaže da im je to poziv i tada svjedok ode doista uvjeren da na pozivu piše da je "bio". Nakon rasprave gdje se svatko borio protiv svakoga, a odvjetnici međusobno, te sudac sa svakim od njih pojedinačno i zbirno, lako je zaključiti kako prolaze svjedoci koji bi se na kraju trebali boriti protiv svih njih zajedno. Svi mi u pravosuđu to ležerno gledamo godinama jer se ne tiče nas. Tiče se građana, svjedoka. Možda će kolege reći da ne gledaju ležerno, ali gledanje je uvijek gledanje.

Organiziranost i pravednost
Zar nam ne bi svima bilo ugodnije da trošak svjedoka sud unaprijed određuje, da onaj tko predlaže svjedoka taj trošak unaprijed i plati, da svjedok na kraju odmah dobije kratku potvrdu da je bio, bez polemike sa sucem i da mu za dva dana sjedne primjeren trošak na tekući račun. Tada bi bilo dvostruko manje svjedoka, jer se ne bi besplatno zvalo sve i svakog, a postupci bi bili kraći. Oni koji dođu znali bi da im je fer naknađen trošak i da imaju potvrdu za posao. Nakon početne nelagode pristupa sudu, ostao bi im dojam organiziranosti i pravednosti. Važan dojam o sudu. 

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!
Pregled dana
Pogledaj sve