Najveća tvornica sladoleda okuse mijenja preko noći

Autor: Silvije Tomašević , 04. kolovoz 2008. u 06:30

Talijanska tvornica Algida godišnje proizvede milijardu i 650 milijuna komada raznih vrsta sladoleda

U najvećoj tvornici sladoleda u Europi, i vjerojatno na svijetu, u mjestu Cavianu pokraj Napulja, proizvodi se godišnje milijardu i 650 milijuna komada raznih vrsta i oblika sladoleda ili 150 milijuna litara sladoleda. Ovih vrućih ljetnih dana proizvodnja je maksimalna i strojevi se ne zaustavljaju ni trenutka.

Bez obzira što je riječ o proizvodnji sezonskog artikla, ipak su, računajući na godinu dana, kapaciteti iskorišteni sa 70 posto, što znači vrlo dobru iskorištenost, premda “bismo htjeli povećati iskorištenost”, kaže nam direktor tvornice Carlo Fappiano. Posjetili smo tu tvornicu sladoleda, koja je izgrađena 1973., a sada je jedna od najvećih na svijetu. Vlasnik tvornice je britansko-nizozemska tvrtka Unilever, jedan od najveći svjetskih proizvođača robe široke potrošnje (uz ostalo, u njoj su proizvodi kao što su Knorr, Lipton, Findus, Algida, Mentadent, Svelto, Coccolino…), koja je u 2007. imala dohodak od 40 milijardi eura, od kojih 60 posto u prehrambenim artiklima. Unilever je 1964. kupio talijansku tvrtku sladoleda Algida, zadržao marku i s njom se proširio po cijelome svijetu. Zapravo, među potrošačima postoji uvjerenje kako je Algita talijanska tvrtka, a ne u sastavu britansko-nizozemske Unilever sa sjedištem u Rotterdamu, ali se ni ne varaju mnogo. Korneti Algida, 350 milijuna godišnje, proizvode se u Italiji, zemlji koja je od industrijskog sladoleda načinila veliki svjetski posao.

Zahtjevi tržišta
Sladoled je vrlo osjetljiv i na tržištu nestabilan proizvod. Ako je ljeto kišno, prodaja sladoleda opada, ali se i ukusi potrošača iz dana u dan mijenjaju. Ima dana kada se, ovisno o vremenskim prilikama, drastično mijenja potražnja za različitim okusima. “Mi moramo, dakako, pratiti zahtjeve tržišta i preko noći promijeniti proizvodnju okusa sladoleda. Ima dana kada se traže isključivo voćni, a zatim čokoladni i drugi okusi. Moramo biti spremni na sve promjene”, objašnjava nam Fappiano, ali upravo radi priskakivanja u pomoć nekim tržištima na kojima se odjednom pokaže veća potražnja za sladoledom i ostali pogoni u Europi (drugi po veličini je u Njemačkoj) moraju imati iste proizvodne standarde. No okusi su različiti, na primijer, isti kornet u Italiji ima jedan, a u Njemačkoj drugi okus, upozoravam svoga sugovornika. “Da, prilagodili smo okuse sladoleda ukusima potrošača u pojedinim državama. Imate pravo, u Njemačkoj isti kornet ima drugačiji okus od onoga na talijanskom tržištu. Ali, dimenzije i sve ostalo je isto”, odgovara nam Fappiano. Zapravo, htjelo se zadržati nacionalne okuse. U Hrvatskoj je, tako, na tržištu sladoled Eskimo, koji ima drugačiji okus od sličnih u drugim zeljama. Za razliku od, primjerice, američke Coca-Cole, koja je ista u cijelome svijetu, Unilever želi zadržati u svojim proizvodima nacionalne ukuse. U tvornici pokraj Napulja, u koju smo ušli s posebnim ogrtačem i kapom, prali ruke prilikom svakog ulaska u neki pogon, na cipele stavili posebne galoše, koje se peru pri ulasku u svaku pojedinu halu, ima 1200 zaposlenih koji proizvode 15 različitih linija. To je ujedno i najveća tvornica na svijetu Cialdi s godišnjom proizvodnjom od 500 milijuna tako pripremljenih paketića kave. Inače, Unilever ima 180.000 zaposlenih u 100 zemalja svijeta, a 43 posto od 40 milijardi dohotka je koncentrirano u Europi. U Italiji ima šest tvornica s ukupno 4500 zaposlenih koji su u 2007. ostvarili tri milijarde eura dohotka. Ta multinacionalna kompanija, jedna od najvećih u svijetu, kupuje i prodaje tvornice prema onome koliko dobiti može iz neke uzvući. Evo primjera: Unilever je 21. srpnja 2008. prodao proizvodnju maslinova ulja Bertolli, Dante i San Giorgio španjolskoj tvrtki SOS. Bertolli, čuveno talijansko maslinovo ulje, ne proizvodi gubitke i nije prodano zbog toga, već za Unilever ne proizvodi dovoljni profit. Cijena maslinovu ulju, pretpostavlja se, neće rasti onom brzinom kojom bi se htjelo zarađivati, pa je ta proizvodnja prodana, ali je od Bertollija zadržana proizvodnja konzervirane rajčice, margarina i smrznute hrane.

Svjetski centar okusa
Vratimo se tvornici sladoleda, koja je ujedno i jedna od tehološki najrazvijenijih na svijetu. Tu u Cavianu, pokraj Napulja, nalazi se i Centar za globalni razvitak novih proizvoda sladoleda i s tim povezano novih tehnologija u njegovoj proivdonji i pakiranju. U tom Centru u Napulju se određuje sudbina budućih okusa sladoleda, vrsti i izgleda u svijetu. Od tuda kreću sve ideje i sva njihova realizacija. Tu radi momčad tehnologa prehrane i inženjera proizvodnje, dizajna, pripremanja i spremanja sladoleda. Kakvog će okusa i izgleda biti budući sladoled, barem što se tiče Unilevera, odlučuje se tu pokraj Napulja. Premda se drži kako je prvi sladoled nastao u Kini osam stoljeća prije Krista, ipak je u Europi u vrijeme Rimskog carstva taj proizvod prvi put nastao na Siciliji. Drži se kako su Stari Rimljani pravili sladoled od leda donesenog s Etne, pomiješanog s voćem i medom. Zvao se “sorbitium”, otuda i naziv “sorbetto” za napitak od leda i okusa nekog voća, a što je u Starom Rimu bila preteča današnjeg sladoleda. Italija je bila među prvima koja je pokrenula industrijsku proizvodnju sladoleda, a tvrtka Aldiga je nastala 1945. pokraj Rima. U tvornici koju smo posjetili pokraj Napulja sladoled se proizvodi gotovo bez prisutnosti čovjeka. Tehničari samo nadziru rad strojeva, te smišljaju nove proizvode. Svake godine se na tržište treba izbaciti neki novi okus jer su nepci sladokusaca sve osjetljiviji. Za ovu godinu je, na primjer, izbačen Magnum Temptation Chocolate, Batman The Dark Knight, Shoots Ice itd. A i mi smo probali sladoled skinut s proizvodne vrpce. Ima se osjećaj kao da ste okusili voće tek skinuto sa stabla.

Komentari (1)
Pogledajte sve

“Zapravo, htjelo se zadržati nacionalne okuse. U Hrvatskoj je, tako, na tržištu sladoled Eskimo, koji ima drugačiji okus od sličnih u drugim zeljama.”

kakav je to nacionalni okus sladoleda’?

New Report

Close