Kako se približava 1. srpnja 2013. godine, odnosno dugo očekivani datum kojim Hrvatska nakon godina pregovora, priprema i reformi postaje punopravna zemlja članica Europske unije, u javnosti se sve češće kao jedan od važnijih pozitivnih učinaka članstva spominje mogućnost povlačenja milijuna eura iz sredstava strukturnih fondova i Kohezijskog fonda.

Strukturni fondovi i Kohezijski fond glavni su instrumenti kojima Europska unija financira i provodi tzv. Kohezijsku politiku. Kohezijska politika jedna je od brojnih EU politika, međutim ukoliko gledamo njezin financijski značaj izgledno je da se radi o financijski drugoj po redu najznačajnijoj politici, odmah iza Zajedničke poljoprivredne politike, na koju u aktualnoj sedmogodišnjoj perspektivi Europske komisije otpada 35,7% ukupnog budžeta Unije odnosno 308 milijardi eura.

Kohezijskom politikom koja se naziva još i tzv. politikom solidarnosti, Europska unija osigurava sredstva za manje razvijene regije odnosno zemlje članice Europske unije. Da postoje značajne razlike o razvoju pojedinih članica Europske unije ali i unutar samih zemalja članica nije potrebno posebno isticati. Razlike u razvijenosti bile su uočljive još u vrijeme kada je EU predstavljala savez 15 država članica uglavnom zapadne Europe. Međutim, jaz između razvijenih i manje razvijenih regija odnosno zemalja članica mnogostruko se povećao slijedom petog proširenja Europske unije iz 2004. godine kada se EU proširila na 10 zemalja mahom iz srednje i istočne Europe te ponovno 2007. godine kada su u Uniju ušle Bugarska i Rumunjska. Statistike pokazuju da se petim valom proširenja broj stanovnika Europske unije povećao za 20%, površina za 23%, međutim bruto domaći proizvod po glavi stanovnika pao je za alarmantnih 12,4%.

Osnovna svrha kohezijske politike je dakle smanjiti značajne gospodarske, socijalne i teritorijalne razlike koje postoje između EU regija ali također i jačati globalnu konkurentnost europskog gospodarstva. Pri tome Europska unija nastoji djelovati po takozvanom principu „catching up“ sukladno kojem stope rasta slabije razvijenih regija trebaju dostići stope rasta nadprosječno razvijenih regija, međutim pri tome se ne smije ograničavati rast vodećih regija.

Vezano uz alokaciju i koncentraciju sredstava Kohezijske politike kategorizacija se vrši prema stupnju razvijenosti i konkretnim potrebama pojedinih regija. Tako su za različite vrste poteškoća predviđene različite intervencije i različiti iznosi EU pomoći.

Okosnicu Kohezijske politike čini djelovanje u smjeru ostvarenja 3 temeljna cilja, a to su: konvergentnost, konkurentnost i zapošljavanje te europska teritorijalna suradnja.

Cilj 1. odnosno konvergentnost odnosi se na financiranje razvojnih projekata i infrastrukture te jačanja gospodarskog i ljudskih kapaciteta u najmanje razvijenim regijama i zemljama članicama. Od ukupne alokacije Kohezijske politike otprilike 81,5% usmjereno je na ostvarenje cilja konvergencije.

Cilj 2. regionalna konkurentnost i zapošljavanje odnosi se na financiranje inovacija, promicanje društva znanja, poduzetništva, zaštite okoliša te jačanje zapošljivosti kroz različite vrste ulaganja u ljudske resurse. Ukupno 16% sredstava Kohezijske politike odnosi se na ostvarenje Cilja 2.

Cilj 3. europska teritorijalna suradnja odnosi se na poticanje projekata prekograni

(Agencija VLM)