Čiji je hrvatski film?

MARKETING&MEDIJI 6.3.2013. 22:01 Saša Paparella

Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja koja je prodala svoje filmske klasike u paketu s producentskim kućama privatnicima, a oni danas ne žele raspravljati o autorskim i vlasničkim pravima na te filmove.

Na nedavnom sprovodu Krste Papića nije bilo nikoga osim njegove rodbine. Bila je to posljednja želja jednog od najvećih hrvatskih režisera koji je tim činom, poslije svoje smrti, pokušao postići ono što za života nije uspio - da se prava na hrvatske filmske klasike vrate režiserima.

Tim je činom prosvjedovao protiv, kako je napisao u oproštajnom pismu pročitanom na njegovoj komemoraciji, "sramne pljačke autora koji su snimali od 1947. do 1990. Država je oduzela naše filmove, dala ih protuzakonito svojim tajkunima, a da nas nitko nije za to pitao. Ova Vlada od koje smo očekivali da to ispravi, nije htjela. Vratite filmove našoj djeci!", zavapio je na kraju pisma Papić, koji je u zadnjih nekoliko intervjua protestirao zbog načina na koji su hrvatski filmski klasici privatizirani. U privatne su ruke prešli tako što ih je država prodala u paketu  s producentskim kućama, a kritičari tvrde da pritom nije izvršena revalorizacija nematerijalne imovine. "Nad filmovima starije generacije učinjen je tako kulturocid i teško kršenje autorskih i ljudskih prava, a država na sve to ostaje nijema i ne želi zaštititi svoje kulturno dobro", rekao je lani Krsto Papić u intervjuu koje je dao Slobodnoj Damaciji nakon što je njegov posljednji film Cvjetni trg dobio međunarodnu nagradu.

"Ti su filmovi dani privatnicima iako su režiseri i filmske ekipe u njih ulagali dio svog honorara i time postali njihovi suvlasnici. Ne znam kakav je profil ljudi koji, ne plaćajući autorska prava, kradu novac starim redateljima i nasljednicima Bauera, Golika, Babaje", zapitao se Papić. O tome je zadnjih godina života razgovarao s troje ministara kulture zaredom- Božom Biškupićem, Jasenom Mesićem, Andrea Zlatar, međutim pomaka skoro da i nije bilo. Zaključivši da državu ta tema ne zanima obratio se kolegi Wimu Wendersu, predsjedniku Europske filmske akademije, koji je obećao da će s tim problemom izađe pred Europski parlament.

Jadran film ima 140 filmova
Istina je da je tek manji dio hrvatske filmske baštine u vlasništvu Hrvatske kinoteke, a koja je odjel Hrvatskog državnog arhiva ( HDA). Uglavnom su to filmovi snimljeni do 1945., pa je tako Kinoteka primjerice izdala Lisinskog, snimljenog u NDH. Po desetak filmova danas je u vlasništvu Zagreb filma i Urania filma. Dvadesetak klasika ima Croatia film, među kojima i onaj možda najčešće prikazivani, Tko pjeva zlo ne misli, u režiji Kreše Golika. Pravo se filmsko blago međutim krije u Jadran filmu, oko 140 domaćih dugometražnih filmova. Nekoć svjetski relevantna producentska tvrtka tijekom privatizacije pripala je Vinku Grubišiću koji je, u paketu s vrijednim nekretninama, zbirkama odjeće, oružja i motornih vozila dobio i hrvatske filmske klasike. Uz Papićeve Lisice, Hamleta u Mrduši Donjoj i Izbavitelja, pripali su mu klasici drugih režisera kao što su Sinji galeb, Ciguli miguli, Svoga tela gospodar, H- 8, Breza, U gori raste zelen bor... Poznavatelji filmske industrije tvrde da je Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja koja je svoje filmsko blago prepustila privatnicima, a nešto slično dogodilo se u još nekim zemljama bivše SFRJ.

Osim moralno - pravnog pitanja smije li privatna tvrtka biti vlasnik nacionalnog kulturnog blaga, tu postoji i dodatni problem, a taj je što filmska građa relativno brzo propada. Doduše, bilo je financijski izdašnih ponuda da se taj problem riješi. Hrvatski telekom je  2008. najavio da će financirati digitalizaciju hrvatske filmske baštine. Kako je tada bilo najavljeno, HT bi svake godine u digitalizaciju i digitalnu restauraciju osam do devet domaćih filmova, redom u vlasništvu Jadran filoma, uložio po cca 300,000 kuna, odnosno ukupno preko dva milijuna kuna godišnje. "Namjeravamo obnoviti sjaj filmskih klasika i očuvati ih za generacije koje dolaze", rekao je uoči početka realizacije tog projekta Ivica Mudrinić, predsjednik uprave HT-a. Nakon digitalizacije, plan je bio te filmove učiniti dostupnima preko Max tv-a. Krenulo je jako dobro, pa je digitalizirani film Vuk samotnjak - iako uvršten u program Max tv videoteke tek u prosincu - te godine bio najgledaniji film u videoteci Max tv-a. Plan je imao i drugu fazu, kada bi se svi digitalizirani filmovi prebacili na DVD i tako učinili dostupnima svakoj kućnoj videoteci. Taj je trošak bio predviđen u proračunu HT-a i za 2010. i za 2011., međutim priča je zapela, novac dvije godine za redom nije povučen pa je kompanija odustala od projekta. 

HT je ulagao u digitalizaciju
"Hrvatski Telekom je 2008. godine zajedno s partnerima HDA - Hrvatskom kinotekom, Jadran filmom i Croatia filmom pokrenuo projekt digitalizacije hrvatskih filmskih klasika pod nazivom MAXtv Digiteka. Cilj projekta bio je, uz pomoć suvremenih tehnologija, očuvati hrvatsku filmsku baštinu i omogućiti njenu dostupnost što većem broju korisnika. U sklopu projekta, digitalizirana su i  restaurirana dva domaća filmska klasika, Breza Ante Babaje iz 1967. godine te popularni dječji film Vuk samotnjak, Obrada Gluščevića iz 1972. godine. U tu svrhu bilo je izdvojeno oko 700.000 kuna uključujući DCI Mastering filmova te DVD-e za donaciju hrvatskim školama, što je i ostvareno. Projekt MAXtv Digiteka inicijalno je zamišljen kao projekt čiji će rezultat biti kolekcija antologijskih djela hrvatskog filma, restauriranih i digitaliziranih, uz vrhunsku kvalitetu slike i dostupnost u HD rezoluciji na MAXtv-u.

Nažalost, projekt je zastao jer nije postignut dogovor oko daljnjeg modela suradnje između svih uključenih strana", diplomatski nam je odgovoreno u HT-u, ne precizirajući čijom je krivnjom projekt propao. Slomom HT- ove inicijative, briga oko očuvanja filmske baštine u potpunosti je prebačena na državu, čijim novcem Hrvatska kinoteka još od 1995. restaurira stare filmove. "Do kraja 2012. restaurirali smo ukupno 131 dugometražni, šest srednjemetražnih i 476 kratkometražnih filmova. Učinili bi i više da ima novaca, ovako prednost imaju oni najoštećeniji filmovi. Godišnje bi nam trebalo barem sedam milijuna kuna, no 2011. smo dobili svega 2,5 milijuna kuna, a 2012. još manje- 2,4 milijuna kuna. To je jedva dovoljno da zaštitimo postojeće stanje, bez ostalih troškova kao što je danas neizbježna i nužna digitalizacija filmova. Iako su posljednjih 30-tak godina, otkad postoji Kinoteka, pohranjeni u optimalnim uvjetima, filmovi nam na žalost zbog ranijih oštećenja i neadekvatnog čuvanja neumitno propadaju", rekla nam je Carmen Lhotka, pročelnica nacionalne Kinoteke u kojoj se čuva ukupno 27 milijuna metara filmske vrpce, te oko 5.000 filmskih naslova na različitim elektroničkim medijima.

Brigu je preuzeo HAVC
Do osnutka Kinoteke 1979. godine filmovi su čuvani u neodgovarajućim skladištima, u vlazi, s temperaturom koja oscilira što je dovelo do pojave "vinegar sindroma" - nepovratnom propadanju karakterističnom za filmske vrpce s tzv. "kiselom podlogom". Poznavatelji tvrde da bi, za spas cjelokupnog filmskog fonda, trebalo izdvojiti oko 100 milijuna kuna. Novca za kulturu nema, pa tako još od 1987. u Kinoteci, koja zapošljava 14 ljudi, nije zaposlen nitko novi. Za usporedbu, u makedonskoj kinoteci, gdje je pohranjeno upola manje audio- vizualnog gradiva, radi 20 ljudi. Nadalje, Hrvatska kinoteka, za razliku od svih drugih filmskih arhiva u EU, nema svoju kino - dvoranu, a specifična je i po tome što nije samostalna institucija, već je spojena sa HDA.   Od 2008. brigu o spašavanju filmova preuzeo je HAVC i od tada se, usporedo sa zaštitom i restauracijom, filmska građa i digitalizira, nakon toga se vraća na filmsku vrpcu i arhivira.

Digitalizacija je relativno skupa, pa je taj proces prošlo svega 19 dugometražnih igranih filmova, dva srednjemetražna, 68 kratkometražnih dokumentarnih i igranih i 32 animirana filma. Dio tih digitaliziranih filmova, poput npr. Breze u režiji Ante Babaje, u vlasništvu je privatnih producentskih kuća (Jadran filma, Zagreb filma, Croatia filma i Hrvatskog filmskog saveza), što je izazvalo kritike zbog trošenja državnog novca na filmove u vlasništvu producenata, koji ih potom tržišno eksploatiraju i izvlače dobit iz njihova prikazivanja. Navodno im HRT po jednom filmu plaća 25.000 kuna, čime se stječe pravo na više prikazivanja. Pitanja o vlasničkim i autorskim pravima na filmske klasike, te koliko ulažu u njihovu zaštitu i koliko zarađuju na prikazivanjima, poslali smo Grubišiću i Željku Zimi, vlasniku Croatia filma, koji nam nisu odgovorili.

Ministarstvo kulture:

Audi-vizualna baština je kulturno dobro

U skladu s prijedlogom Kinoteke, HDA je uputio Ministarstvu kulture prijedlog da se hrvatska audio - vizualna baština zaštiti kao kulturno dobro. Rješenje je stiglo u ožujku 2012. i poštujući Europsku konvenciju za zaštitu audio - vizualne baštine, materijal pohranjen u Hrvatskoj kinoteci proglašen je kulturnim dobrom od nacionalnog značaja, a krajem 2012. i dio arhivskog gradiva pohranjenog na HRT - u dobio je takavo status.

'Novim zakonom ispravit ćemo nepravdu i obeštetiti autore'

"Ministarstvo kulture svjesno je nepravde i propusta koji su učinjeni tijekom privatizacije i dosadašnjeg uređenje statusa autorskih prava. Rješenje tog složenog problema traži suradnju većeg broja tijela - Zavoda za intelektualno vlasništvo, HAVC, Ministarstvo pravosuđa, Ured za zakonodavstvo i Ministarstva kulture. Radimo na koordinaciji stavova i identificiranju mogućih rješenja i smatramo da je razumni put zakonsko rješenje koje će ispraviti tu nepravdu i obešteti autore", rečeno nam je u ministarstvu kulture. 

  1. Ključne riječi
  2. JDRF (Jadran film d.d.)
  3. Hrvatski audiovizualni centar HAVC
  4. hrvatska filmska industrija

Samo registrirani korisnici mogu komentirati

Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje!

Prijavi se ovdje!

Povratak na vrh