Kemal DerviŞ

Kemal DerviŞ

Bivši ministar gospodarstva Turske i bivši upravitelj UNDP-a, danas je viši suradnik Brookings Instituta

Za razliku od neoliberala, lijevi centar još uvijek ne zna kako pristupiti globalizaciji

Macron je usvojio program desnog centra, dakle reforme na tržištu rada, te poreznih i investicijskih politika, s ciljem prilagodbe Francuske 'kapitalističkoj' globalizaciji. U tom tenutku nije postojala sveobuhvatna alternativa na lijevom centru, Macronovom glavnom biračkom uporištu.

Narodne pobune diljem Francuske prijete uništenjem nada koje su toliki polagali u francuskog predsjednika Emmanuela Macrona nakon njegove pobjede na izborima u svibnju 2017. Budući da je njegova stranka, Republika u pokretu, osigurala apsolutnu parlamentarnu većinu, Macron je obećao provođenje zahtjevnih reformi ne samo u Francuskoj, već i unutar Europske unije. Međutim, trenutačno je suočen s najvećom krizom u svom predsjedničkom mandatu.

Revitalizacija EU već dugo ovisi o snažnom francuskom vođi sposobnom za reviziju gospodarstva te zemlje. Prije predloženog poreza na gorivo koji je doveo do izlaska žutih prsluka na ulice prošlog mjeseca, Macron je uspio nadvladati opoziciju i uvesti niz reformi na tržištu rada. Iako vrlo zahtjevne s političkog aspekta, te su reforme bile potrebne za smanjenje proračunskog deficita ispod razine od 3% BDP-a, sukladno sa zakonima Europske unije te za modernizaciju francuskog velikodušnog sustava socijalnog osiguranja unatoč disruptivnim novim tehnologijama.Kao što sam ja (Derviş) argumentirao u svibnju, tradicionalni desni i lijevi centar preduboko su ukorijenjeni u europski politički život da bi ih izbrisao novonastali politički pokret poput Macronovog. Stoga, da bi Macron zadržao svoju popularnost, on mora surađivati ili na neki način uključiti ili desni ili lijevi centar.

Neodređeni koncept
U prvoj rundi predsjedničkih izbora 2017. godine, dvije trećine francuskog elektorata lijevog centra glasalo je za Macrona. Ipak, on je na raspolaganju imao dva smjera u trenutku stupanja na vlast. Prvi je bio usvajanje programa desnog centra i provođenje politika na tržištu rada, poreznih te investicijskih politika koje bi "prilagodile" Francusku "kapitalističkoj" globalizaciji. Donekle iznenađujuće, to je bio put koji je on odabrao u početku te je ubrzo postao omiljen u međunarodnoj štampi usredotočenoj na poslovanje.

Drugi bi smjer iziskivao od Macrona da se nadoveže na postojeći, ali neodređeni koncept internacionalizma lijevog krila. To bi u praksi podrazumijevalo provedbu politika u cilju pomaganja srednjoj klasi te istovremeno moderniziranje zastarjelog programa lijevog centra da bi se poništili učinci disruptivnih tehnologija i poslovnih modela. Kao što je ekonomist Dani Rodrik davno tvrdio, veća razina globalizacije iziskuje veću državu, kako bi se kompenziralo za one koji su se morali raseliti uslijed slobodne trgovine, liberalizacije kapitalnog računa i slično. Bez kompenzacije, nema garancije da će globalizacija zadržati široko odobravanje javnosti.

Reforma socijalnog sustava 
To ne znači da se Francuska može izvući bez reformi desnog centra. Proračun je od apsolutne važnosti, a smanjenje deficita uvijek će iziskivati nepopularne rezove potrošnje i povećanja poreza. Isto tako, francusko tržište rada obično pogoduje insajderima, čime otežava pronalaženje zaposlenja svim ostalima. Također, u slučaju željezničkog sustava u državnom vlasništvu postojala je očajnička potreba za remontom. Tijekom prve godine i pol njegovog mandata, Macron je počeo rješavati te probleme i uspio je ostvariti proračun sukladno s pravilima EU-a vezano uz deficit. Problem je u tome što je tijekom provedbe tih reformi Macron napustio svoje glavno biračko tijelo, ono s lijevog centra. Postepeno se činilo da njegove reforme konzistentno pogoduju bogatima.

I tako, kad je najavljeno da će njegova vlada povećati porez na gorivo, pripadnici srednje i radničke klase koji svakodnevno putuju na posao izašli su na ulice. Budući da ankete pokazuju da oko 70% Francuza podržava prosvjednike u žutim prslucima, Macron je bio primoran na povlačenje. Je li tada postojala sveobuhvatna alternativa lijevog centra koju je Macron mogao odabrati umjesto toga? Ukratko nije.

Reformatori koji su se prije svega bavili dohodovnom nejednakošću i nejednakošću u raspodjeli bogatstva, okolišnom održivošću i demokracijom još uvijek pokušavaju shvatiti kako bi trebao izgledati pristup lijevog krila globalizaciji. Za razliku od neoliberalizma, koji je jasan u svojim političkim odredbama, pristup lijevog centra mora ponuditi posve novi socijalni sporazum za hvatanje u koštac s učincima disruptivnih tehnologija, produbljivanja globalizacije i klimatskih promjena.

Što je još relevantnije, ljevica mora shvatiti da ne može pobijediti u ovoj bitci ako se usredotoči samo na donošenje domaćih politika. Tehnološke inovacije i globalne mreže koje olakšavaju njihovo širenje ne mogu biti usmjerene u drugom smjeru niti poništene. U najboljem slučaju, može ih se usporiti. Međutim, oni koji se opiru promjenama naposljetku će biti manje konkurentni u gospodarstvu budućnosti. Znači, jedini stvaran izbor je kretanje prema naprijed, ali i kroz reforme sustava socijalne skrbi u cilju pružanja zaštite svakom građaninu i obeštećenje gubitnika. Nadalje, od ključne je važnosti raspoloživost dostatnih resursa u cilju olakšavanja učenja i ostvarenja novih karijera.

Bijeg u porezne oaze
Novi socijalni sporazum lijevog centra iziskivat će znatnu količinu mudro raspoređenih javnih resursa, u čemu će često sudjelovati lokalne samouprave. Istovremeno će biti potrebna suradnja između vlada u cilju sprječavanja međunarodnih ucjena u obliku poreza i regulatorne arbitraže. Nekontrolirana globalizacija ohrabruje primatelje kapitala i visokog dohotka da pohrle u jurisdikcije s niskim porezima, lišavajući vlade prihoda neophodnih za održavanje sustava socijalnog osiguranja.

Vođe lijevog centra će sa svoje strane morati početi istraživati ideje za radikalne i inovativne nove upravljačke platforme, kako na nacionalnoj, tako i na međunarodnoj razini.  Svijet upravo prolazi tehnološku revoluciju koja ima potencijal da pogoduje svima nama. Međutim, mnogo toga ovisit će o tome postoji li vodstvo koje može upravljati nadolazećim poremećajima. Alternativa tome je riskirati suočavanje s ažuriranim verzijama političkih katastrofa i svjetskih ratova kojima smo svjedočili u dvadesetom stoljeću. Macron je zasigurno predvodnik, jer što se dogodi u Francuskoj neće ostati u Francuskoj. 

Koautorica teksta Caroline Conroy je viša istraživačka analitičarka na Brookings Institutu

© Project Syndicate, 2019.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!