Američki predsjednik Donald Trump iskoristio je nacionalnu sigurnost kao opravdanje za svoje carine na uvoz čelika, njegove prijetnje povećanjem carina na automobile i carine koje je nedavno obećao da će uvesti na uvoz iz Meksika. “Ako nemate čelik, nemate ni zemlju”, izjavio je. Dok se Trumpove tvrdnje o nacionalnoj sigurnosti naizgled doimaju apsurdnima, zbog njih se postavljaju teška općenitija pitanja za svjetski trgovinski režim i upravljanje globalnom ekonomijom.

Najvažniji izazov globalnog upravljanja je odrediti granicu između političkih domena u kojima države-nacije imaju slobodu postupati kako žele i onih koje su regulirane međunarodnim sporazumom. U svjetskom gospodarstvu to je postalo u sve većoj mjeri međuovisno, uglavnom sve što neka država čini prelijeva se na ostale.

No, takva prelijevanja nisu sama po sebi dostatan razlog za ograničavanje nacionalne autonomije. Razmislite o javnom obrazovanju, porezu na benzin ili ograničenju brzine na autocestama. Svaka od tih politika ima posljedice po trgovinske partnere. Poboljšane vještine mijenjaju komparativnu prednost neke zemlje, a time i trgovinske prilike ostalih. Porezi na benzin i ograničenja brzine utječu na potražnju za naftom te stoga i na cijene na svjetskim tržištima. Takve politike nisu regulirane na međunarodnoj razini i kada bi se to učinilo bilo bi to uvelike i s pravom smatrano apsurdnim.

Kako naštetiti ostalima?

Kanonski argument za globalno upravljanje temelji se na dvije klase problema. Prva se tiče globalnih javnih dobara: politike koje općenito pogoduju svijetu, ali nose slabe ili nikakve dobrobiti za vlastitu zemlju. Kontrole emisija stakleničkih plinova ključan su takav primjer. Druga klasa problema su tzv. politike osiromašenja susjeda: postupci koji rezultiraju ekonomskim blagodatima u vlastitoj zemlji samo kako bi naštetili ostalima i pritom vode do globalne neučinkovitosti. Klasičan primjer je kartelizacija nekog oskudnog artikla u cilju izvlačenja monopolskih cijena od trgovinskih partnera.

Ti su slučajevi besprijekorni argumenti u korist upravljanja globalnom ekonomijom. Međutim, mali broj pitanja koja trenutačno zabrinjavaju donositelje politika spada isključivo u jednu ili drugu kategoriju. Primjerice, subvencije, industrijska politika, carine za zaštitu zapošljavanja, necarinske mjere usmjerene na zdravstvo i socijalna pitanja, loši financijski propisi i neodgovarajuće (suviše stroge) fiskalne politike nisu niti globalna javna dobra niti politike osiromašenja susjeda.

Osiromašenje samog sebe

Neke od tih politika doista jesu politike osiromašenja samoga sebe. Ostale doista donose blagodati vlastitoj zemlji, ali zato što se bave distorzijama realnog tržišta ili legitimnim socijalnim ciljevima, ne zato što nameću troškove ostalim zemljama. Ako se globalno upravljanje danas nalazi u zbrci, to je zato što su brojne politike postale internacionalizirane koincidencijom ili djelovanjem političkih lobija, a ne uslijed bilo kakvog istinskog ekonomskog opravdanja.

Razmislite o argumentu u korist carina s aspekta nacionalne sigurnosti. Ako je Trumpov argument neutemeljen, kao što to mnogi vjeruju, prije svega će gospodarstvo SAD-a snositi troškove njegovog pogrešno usmjerenog pristupa. Drugim riječima, Trumpove carine su politika osiromašenja samoga sebe. S druge strane, ako odlučimo vjerovati Trumpu i ako smo spremni prihvatiti da doista postoji istinski argument po pitanju nacionalne sigurnosti, tada se odluka treba donijeti na nacionalnoj razini.

Nemoguće je znati prije nego što zemlje primijene takve politike koja situacija je primjenjiva. U svakom slučaju, delegiranje krajnje nadležnosti nekom međunarodnom tijelu ne doima se mudrim. Čak i kada je politika usmjerena u krivom smjeru, kao što je slučaj s carinama i nacionalnom sigurnošću, opće bi pravilo trebalo biti da je demokracijama dopušteno počiniti vlastite pogreške. Ovlašćivanje međunarodnih birokracija kako bi unaprijed spriječile zemlje od nanošenja štete samima sebi u slučajevima prilične neopredijeljenosti činilo bi se neprimjerenim. To bi također postavilo opasan presedan za ostala područja.

U slučaju nacionalne sigurnosti, načela Svjetske trgovinske organizacije neodređena su i ostaju uvelike neispitana u praksi. Pa ipak, u nedavnoj odluci u slučaju koji nije uključivao SAD, Svjetska trgovinska organizacija zauzela je poziciju da može revidirati odluke donesene na nacionalnoj razini na tom području i prosuđivati o njihovoj primjerenosti. Kao što se je i moglo predvidjeti, SAD je kritizirao tu odluku.

Zaljubljenici u globalno upravljanje moraju prihvatiti činjenicu da se većina političkih pogrešaka u današnjem svjetskom gospodarstvu – kao što je slučaj s Trumpovim carinama – događa kao posljedica neuspjeha na nacionalnoj razini, a ne zbog pomanjkanja međunarodne suradnje. Trumpove carine su loša politika, ne zbog toga što one štete nekim drugim zemljama, već zbog toga što one nameću znatne troškove izravno gospodarstvu SAD-a.

Klopka posebnih interesa

Ne možemo se pouzdati u globalne dogovore kako bismo spriječili takve neuspjehe na nacionalnoj razini, a za njih postoji jednaka vjerojatnost od upadanja u klopku posebnih interesa kao i kod domaćih političkih procesa – s dalekom manjim demokratskim legitimitetom. Vanjska ograničenja mogla bi zapravo pogoršati domaće neuspjehe u upravljanju, u mjeri u kojoj osnažuju određene distribucijske koalicije nauštrb šire javnosti. Najbolje čemu se možemo javljati je nešto što bismo mogli nazvati “globalno upravljanje koje pospješuje demokraciju”. Za razliku od “globalnog upravljanja koje pospješuje globalizaciju”, globalno upravljanje koje pospješuje demokraciju prepustilo bi nacionalnoj regulativi većinu političkih domena, onih koje ne mogu biti klasificirane kao globalna javna dobra ili politike osiromašenja susjeda.

Globalni nadzor ograničio bi se na proceduralne zahtjeve, kao što su transparentnost, odgovornost, sudjelovanje relevantnih interesnih skupina, korištenje znatnsvenim/ ekonomskim dokazima, namijenjene za jačanje demokratskog promišljanja u vlastitoj zemlji, bez prejudiciranja krajnjeg ishoda.

© Project Syndicate, 2019.