Države su ponekad primorane na restrukturiranje svojih dugova kako bi spriječile ugroženost gospodarske i političke stabilnosti. Međutim, uslijed odsustva međunarodne vladavine prava vezano uz rješavanje neplaćanja državnog duga, svijet plaća višu cijenu nego što je potrebno za takva restrukturiranja.

Posljedica je loše funkcioniranje tržišta javnog duga, obilježeno nepotrebnim razdorima i skupim odgodama rješavanja problema kad se pojave. Uvijek se iznova podsjetimo na taj problem. U Argentini su neslaganja nadležnih tijela s manjim brojem "ulagača" (takozvanih lešinarskih fondova) ugrozila cijelo restrukturiranje duga oko kojeg je postignut dobrovoljni sporazum s nadmoćnom većinom vjerovnika te zemlje. U Grčkoj je većina fondova za "spašavanje" u privremenim programima "pomoći" namijenjena za plaćanje postojećim vjerovnicima, dok se zemlja primorava na politiku stroge štednje koja je uveliko doprinijela padu BDP-a od 25% i dovela populaciju te zemlje u još nezavidniji položaj.

U Ukrajini je došlo do ogromnih potencijalnih političkih grananja uslijed nevolja koje je uzrokovao državni dug. Stoga je pitanje restrukturiranja državnog duga – održivog smanjenja duga – zaista goruće u ovom trenutku više nego ikad ranije. Trenutni sustav previše vjeruje u "vrline" tržišta. Sporovi se obično rješavaju ne na temelju pravila koja omogućavaju njihovo pravedno razrješenje, već pregovorima između nejednakih strana dok bogati i moćni nameću svoju volju drugima. Posljedice toga su ne samo nepravedne već i neučinkovite. 

Dužnici trebaju novi početak
Oni koji tvrde da sustav dobro funkcionira ocjenjuju slučajeve poput Argentine iznimkama. Oni tvrde da većinu vremena sustav dobro funkcionira. Oni naravno podrazumijevaju da slabije zemlje obično pokleknu. Ali po koju cijenu za njihove građane? Koliko dobro funkcioniraju restrukturiranja? Je li zemlja dovedena na put održivog duga? Prečesto se dužničke krize redaju jedna za drugom jer zagovaratelji statusa quo ne postavljaju ovakva pitanja. Grčko restrukturiranje duga 2012. je dobar primjer navedenoga. Ta je zemlja igrala po "pravilima" financijskih tržišta i brzo je uspjela finalizirati restrukturiranje; ali je sporazum bio loš i nije pomogao gospodarstvu da se oporavi.

Tri godine kasnije, Grčka ima očajničku potrebu za novim restrukturiranjem. Ojađenim dužnicima potreban je novi početak. Prekomjerne sankcije vode do igre s nultim zbrojem učinaka u kojima se dužnik ne može oporaviti, a vjerovnici nemaju koristi od veće sposobnosti otplate duga koju bi taj oporavak imao za posljedicu. Odsustvo vladavine prava vezano uz restrukturiranje duga odgađa nove početke i može dovesti do kaosa. Stoga niti jedna vlada ne prepušta restrukturiranje domaćeg duga tržišnim silama. Svi se slažu da "ugovorna odšteta" jednostavno nije dostatna. Umjesto toga, usvajaju zakone o stečaju u cilju donošenja temeljnih pravila za reguliranje pregovora između vjerovnika i dužnika koja promiču učinkovitost i pravednost.

Restrukturiranja državnog duga su složenija od domaćeg stečaja uslijed problema višestrukih jurisdikcija, implicitnih i eksplicitnih potražitelja i loše definiranih sredstava koje potražitelji mogu dobiti. Stoga smatramo nevjerojatnom tvrdnju nekih – uključujući američki državni trezor – da nema potrebe za međunarodnom vladavinom prava. Nesumnjivo, možda nije moguće ispostaviti cjeloviti međunarodni stečajni kodeks; ali mogao bi se postići konsenzus o brojnim pitanjima. Primjerice, novi okvir trebao bi uključivati klauzule koje propisuju obustavu parničnog postupka tijekom provođenja restrukturiranja, što bi ograničilo djelokrug disruptivnog ponašanja lešinarskih fondova.

On bi također trebao sadržavati odredbe o otplati zajma u obrocima: zajmodavci koji su spremni odobriti zajam zemlji koja je u postupku restrukturiranja imali bi prioritetni tretman. Stoga bi takvi zajmodavci imali poticaj za davanje svježih sredstava zemljama kad su im ona najpotrebnija.Također bi trebao postojati sporazum da niti jedna zemlja ne može ustupiti svoja temeljna prava. Ne bi smjelo biti dobrovoljnog odricanja od državnog imuniteta, baš kao što se niti jedna osoba ne može sama prodati u roblje. Nadalje, trebala bi postojati ograničenja o razmjeru u kojem jedna demokratska vlada može vezati svoje sljednike. 

Navođenje političara
To je od osobite važnosti uslijed sklonosti financijskih tržišta prema navođenju kratkovidnih političara da olabave državna proračunska ograničenja ili da posuđuju besramno korumpiranim vladama poput propalog Janukovičevog režima u Ukrajini na trošak budućim generacijama. Takva ograničenja poboljšala bi funkcioniranje tržišta javnog duga time što bi prouzročila veću dubinsku analizu davanja zajmova. Okvir takozvanog "mekog prava" koji uključuje ove čimbenike, proveden od strane nadzornog odbora koji djeluje kao posrednik i supervizor u postupku restrukturiranja mogao bi riješiti neke od današnjih neučinkovitosti i nejednakosti. Ali ako okvir treba biti sporazuman, njegova provedba ne bi trebala biti utemeljena na instituciji koja se preusko povezuje s bilo kojom stranom na tržištu. 

Visoki europski troškovi
To znači da se reguliranje restrukturiranja državnog duga ne može temeljiti na Međunarodnom monetarnom fondu, koji je preusko povezan s vjerovnicima (te je i sam vjerovnik). U cilju minimaliziranja potencijala za sukob interesa, taj okvir mogli bi implementirati Ujedinjeni narodi, jer su smatrani reprezentativnijom institucijom koja preuzima vodstvo po tom pitanju ili neka nova globalna institucija, kako je već nagoviješteno u Stiglitzovom Izvješću iz 2009 o reformi međunarodnog monetarnog i financijskog sustava.Kriza u Europi samo je najnoviji primjer visokih troškova – kakao za vjerovnike tako i za dužnike – uslijed odsustva međunarodne vladavine prava za rješavanje kriza državnog duga. Takve krize i dalje će se događati. Ako želimo da globalizacija funkcionira u svim zemljama, pravila pozajmljivanja državama moraju se promijeniti. Skromne reforme koje predlažemo pravo su mjesto za početak. 

Koautor Martin Guzman je postdoktorski znanstveni suradnik na odjelu za ekonomiju i financije na Poslovnoj školi Sveučilišta u Kolumbiji

© Project Syndicate, 2015.