Ove subote je stotinjak ljudi koji su stvarali Vjesnik u zadnjoj fazi izlaženja dobilo potvrdu onoga što već dugo znaju – ostali su bez posla. Stečajni upravitelj Maroje Stjepović okupio ih je i otkazao im ugovore o radu, što za njih i nije toliko loša vijest jer devet milijuna kuna koliko im se duguje za plaće od početka godine ionako neće dobiti.

Pokretanjem stečaja stvaraju se uvjeti da se prijave na burzu i dobiju barem ona tri minimalca koja zakon predviđa. “Na moju veliku žalost, tvrtku nije moguće spasiti. Zaposlenici i menadžment previše su čekali s otvaranjem stečaja. Da se to dogodilo u veljači, dok su novine još izlazile, napravili bi stečajni plan i spasili Vjesnik i barem neka radna mjesta. Sada je prekasno”, rezignirano nam je rekao Stjepović, stečajni upravitelj tvrtke Narodne novine press, Vjesnikova izdavača. Zašto stečaj nije ranije otvoren? Radnici ga nisu pokretali jer su se nadali dolasku novog vlasnika – za kupnju je početkom ove godine bio zainteresiran britanski fond Oak management, odnosno poduzetnik Nicholas Frankopan. A tadašnji predsjednik uprave Vjesnika, ne osobito zabrinut za sudbinu redakcije koja mu je olako povjerena, umjesto da razmisli o stečaju, u vrijeme najveće krize u tvrtki otišao je na skijanje. Na simboličan datum, 1. travnja, zamijeno ga je Robert Mekinić, čovjek sa 25- godišnjim stažem u Vjesniku. Priča je, međutim, tada već bila gotova jer je 20. travnja izašao zadnji tiskani broj Vjesnika.“Država je zakasnila, imali su vremena napraviti restrukturiranje i smanjiti broj zaposlenih. Naravno da ne morate imati stotinu ljudi u redakciji”, kaže Mekinić. Na žalost, hrvatska država već 20 godina reagira na mah, bez strategije, što se dogodilo i ovaj put. Godine su prolazile, novac za trošio, u Vjesnik su ulupane stotine milijuna kuna. Radila se novina koja je, doduše, bila ozbiljna ali nerijetko i poltronska, kao u onom legendarnom broju u kojem je objavljeno 20-ak fotografija tadašnje premijerke Jadranke Kosor. Vlastima je takva koncepcija očito odgovarala pa je novac i dalje stizao, a konkurencija se uzalud ljutila. Glavinjanje se može iščitati i iz podatka da je u 25 godina u redakciji Vjesnik Mekinić pobrojao 13 glavnih urednika i 11 direktora. Neki od njih su imali viziju što napraviti s Vjesnikom, ali država nikada nije inzistirala na stvaranju jedne ozbiljne provladine novine.