Može li se hrvatska država svojim zlatnim sportašima nekako drukčije zahvaliti, osim da im na junačka prsa odmah zakvači državno odlikovanje? Hrvatski vaterpolisti morali su požuriti s grandioznog dočeka na Trgu bana Jelačića ravno na Pantovčak gdje ih je dočekao predsjednik Republike Stjepan Mesić sa svitom savjetnika, te im nakon protokolarnog rukovanja odmah do zlatnih medalja sa Svjetskog prvenstva podijelio hrpu odličja: jednima Red hrvatskog pletera, drugima Red Danice hrvatske s likom Franje Bučara. Tako je Hrvatska zahvalila svojim sportašima “za osobiti doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana”.

U redu za Pantovčak
Takva praksa uobičajena je od osnutka samostalne Hrvatske. Slična odličja za sportska dostignuća dobili su svi zlatni olimpijci, osvajači medalja s europskih i svjetskih natjecanja, paraolimpijci, mlade sportske nade… Prilikom jedne takve svečanosti na Pantovčaku plivač Duje Draganja u šali je predsjedniku Mesiću rekao: “Nedavno sam saznao da ima još 18 vrsta odlikovanja i zato se nadam Predsjedniče da ćemo se opet vidjeti”. Zaključak, slično šaljiv: sportaši odlaze na svjetska natjecanja radi Hrvatske i njezinih građana i glavni motiv im je da se nakon pobjede nađu na Pantovčaku, u redu za novo odlikovanje. Ali uzalud se nadaju: nakon što jednom dobiju odlikovanje za svoj uspjeh, sportaši ne mogu dobiti drugo odličje, bez obzira što je njihova nova pobjeda ili medalja veća i značajnija od prethodne. Godinama se državnim tijelima upućuju prigovori na inflaciji državnih odlikovanja. I godinama se izvlače najapsurdniji primjeri ljudi kojima su na prsima osvanuli razni redovi, od Tomislava do Danice hrvatske. Najnoviji primjer je general Vladimir Zagorec, bjegunac od hrvatskih sudova kojemu je predsjednik Franjo Tuđman dodijelio čak 13 odlikovanja. Neke od njih Zagorec je, kao šef logistike MORH-a i švercer oružjem, dobio i za junačka djela, junaštvo, hrabrost, pa čak i za iznimne pothvate. Kao što je, vjerojatno, safari u Zimbabveu. Ili upravljanje tajnim računima. Ili iznošenje dragulja u torbi. Osim što se dijele kapom i šakom, odlikovanja na prsima mladih sportaša podsjećaju na neka prošla vremena, imaju neki “srednjovjekovni štih”.

Sport kao rat
Cijela scena odiše anakronizmom: zajapureni sportaši koji su se do prije pola sata polijevali šampanjcem i pjevali s Mišom Kovačem pred 30 tisuća navijača, sjedaju u autobus i voze na vrh Pantovčaka gdje bi u komornoj atmosferi dobili državna odličja. Nedostaju samo uniforma, lenta i himna. Zar svečani prijem nije dovoljan? Ni rukovanje, zahvala i sitna zakuska? Ili možda ipak bolje zvuči sto tisuća kuna iz državnog proračuna? Moderne europske države uglavnom su odustale od takve prakse nagrađivanja zaslužnih sportaša, koliko god bogata bila njihova kraljevska tradicija. Engleska kraljica primila je članove engleske nogometne reprezentacije, ali nije svakome na prsa prikačila odlikovanje, niti ih je promovirala u vitezove. Sport nije rat, sportske pobjede nisu nastavak političkih sukoba, koliko god se pobjeda nad Srbijom željela u dijelu hrvatskih medija predstaviti kao osveta za Vukovar i Dubrovnik. Samo se nadamo da se sportašima neće ponovno, kao svojedobno Ćiri Blaževiću, početi dijeliti i činovi. Onda bismo zaista mogli krenuti u nove ratne… pardon, sportske pobjede.