Jadranka Dozan

Jadranka Dozan

Sindikati bez odgovora na rast prekarnog rada; gube članove i bave se privatizacijom

Porast raznih oblika nestandardnog ili tzv. prekarnog rada nije specifičnost Hrvatske, taj trend, kao dio procesa fleksibilizacije tržišta rada koji je naročito potaknut izbijanjem ekonomske krize prisutan je i u drugim usporedivim zemljama Europske unije, ali i šire.

Iz Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u ovo doba godine obično stižu podaci o rastu zapošljavanja pod sezonskim utjecajem poslova u turizmu i s njim povezanim djelatnostima. U travnju je tako, prema administrativnim izvorima, broj zaposlenih bio 17,2 tisuće veći nego u ožujku. Međutim, porast nestandardnog ili takozvanog prekarnog rada, u prvom redu onoga na određeno vrijeme, odavno nije tek sezonska pojava.

Ona je više pravilo nego iznimka. Za nedavnog (neuspjelog) pokretanja interpelacije o radu Vlade na području radnog zakonodavstva upravo zbog reguliranja rada na određeno vrijeme, čelnik Reformista Radimir Čačić radikalizirao je razmjere te pojave tvrdeći kako je "rad na neodređeno u Hrvatskoj potpuno nestao". Radi se, kaže, o "zlouporabi instituta rada na određeno vrijeme" i "zločinu prema građanima Hrvatske, naročito novim generacijama" kojima se tako onemogućuje uzimanje kredita, planiranje godišnjih odmora, ozbiljno sindikalno organiziranje. Sve u svemu, to je "i izravna šteta za gospodarstvo", smatra Čačić dodajući kako su takvi ugovori u pojedinim djelatnostima razumljivi.

Ali oni su zadominirali i u onima u kojima nemaju opravdanje, o čemu svjedoče i podaci o čak 92-93 posto novozaposlenih s ugovorima na određeno vrijeme u ukupno novozaposlenima u posljednje dvije godine. Lani je taj omjer bio 191 tisuću od ukupno 206 tisuća novozaposlenih. Porast raznih oblika nestandardnog ili takozvanog prekarnog rada nije specifičnost Hrvatske. Taj je trend, kao dio procesa fleksibilizacije tržišta rada koji je naročito potaknut s izbijanjem ekonomske krize, prisutan i u drugim usporedivim zemljama Europske unije, ali i šire. Zbog toga je, uostalom, u Uniji pokrenut i projekt pod nazivom "Porast dualnog tržišta rada: borba protiv prekarnog rada u novim državama članicama putem industrijskih odnosa". 

Gdje su strategije?
Tim istraživača Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO) nedavno je s tim u vezi objavio i studiju o kretanjima u Hrvatskoj. Njihovo je istraživanje bilo fokusirano na djelovanja sindikata i poslodavaca vezano uz porast nestandardnog rada u sektorima graditeljstva, metalne industrije, trgovine na malo, javnog zdravstva i agencijskog rada u vremenu od izbijanja ekonomske krize. Nastojali su, dakle, istražiti razaznaje li se kod socijalnih partnera u Hrvatskoj, od sindikata do poslodavaca, strategija prema nestandardnom radu Hrvatskoj.

Ono što se može iščitati iz domaće prakse, pristup je uglavnom kratkoročan. Pozicija poslodavaca u pogledu preferiranja ugovora na određeno vrijeme je više-manje jasna; iz njihova kuta ugovori na neodređeno vrijeme i dalje su (pre)rigidni i onemogućuju im prilagodbe potrebama tržišta, a u radnim sporovima ishodi im uglavnom ne idu na ruku. Što se tiče pozicija sindikata, one se, za početak, prilično razlikuju ovisno o tome zastupaju li mahom zaposlene u javnom/državnom sektoru (gdje je tzv. sindikalna gustoća velika) i one u djelatnostima koje su zapravo izloženije trendu rasta prekarnog rada.

Pad članstva sindikata
Osim što se sindikalna scena u cjelini suočava s padom članstva, a procjene su da su pali ispod 30 posto zaposlenih, čini se da na rastući trend neizvjesnije i manje zaštićene zaposlenosti zasad nemaju pravog odgovora. Nedavni prosvjedi Sidikata metalaca povodom najave prodaje manjinskog državnog paketa dionica Končara sugeriraju da jedan od jačih aduta oni i dalje vide mahom u bavljenju politikom kroz npr. protivljenja privatizaciji, uz eventualne pritiske na prebacivanju u status rada na neodređeno vrijeme.

Zasad, čini se, nema naznaka aktivnijeg i osmišljenog pristupa sindikata - primjerice, nuđenjem nekih dodatnih usluga zaposlenima izloženim prekarnom radu, koji se nerijetko boje da bi im članstvo u sindikatu moglo ugroziti radna mjesta. Kako bilo, rad na određeno vrijeme u nas danas zasjenjuje sve druge oblike nestandardnog rada, a njegov udjel u ukupno zaposlenima premašuje europski prosjek; sa 12,3 u 2008. preklani je dosegnuo 16,9 posto, dok je u EU prosjek 14 posto. Slične su proporcije i kod mladih zaposlenih: od ukupno zaposlenih dobi do 29 godina u 2008. ih je ugovore "na određeno" imalo 26 posto, a 2014. je takvih bilo 40 posto, što je osjetno više od prosječnih 32 posto na razini EU. Iako država pokušava pomiriti fleksibilizaciju i zaštitu radnika stimuliranjem nekih drugih oblika nestandardnog rada, zasad se za njima poseže relativno malo.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!
Pregled dana Pogledaj sve