Ako je suditi po medijskim nagađanjima o trećem ovogodišnjem rebalansu proračuna, koji bi trebao uslijediti preko ljeta, čini se da dio vladajuće koalicije misli da neki od temeljnih zakona mehanike vrijede i u ekonomiju. Nikako drukčije se ne može objasniti suicidalna ideja o povećavanju stope PDV-a s 22 na 24 posto, što se pravda time da se “ne može stabilizirati državne financije kresanjima, već treba povećati prihode”.

To apsolutno stoji – kresanja nisu dovoljna, potrebno je i povećati prihode, ali povećavanje PDV-a nije rješenje, i to zbog nekoliko temeljnih razloga. Između ostalog to je porez koji plaćaju svi, što znači da bi njegovo povećanje jednako osjetili i najbogatiji i najsiromašniji – na tisuću potrošenih kuna svi bi plaćali po 20 kuna više, no to nije jednako opterećenje. Također povećanje PDV-a učinilo bi još skupljom ionako preskupu robu, a to bi onda moglo rezultirati daljnjim smanjivanjem ionako smanjene potrošnje. Već je dosad iznesen cijeli niz računica s posljedicama povećanja toga najizdašnijeg poreza koje su pokazale da stvar ne ide baš linearno kako su to zamislili neki od koalicijskih partnera.

Brzo bogaćenje
No to nije ništa neobično. Prečesto se u Hrvatskoj primjenjivao u gospodarstvu princip akcije i reakcije, odnosno išlo računicom da svaka akcija ima linearnu reakciju. Uzmimo za primjer turizam: ako se može od jednog turista zaraditi sto eura, onda se od njih milijun može zaraditi milijun puta više, odnosno sto milijuna eura. Računica apsolutno stoji u matematičkoj jednadžbi, ali na žalost ili na sreću ne i u stvarnom životu – nema baš puno turista koji žele ljetovati u mravinjaku, a i prostor na hrvatskoj obali atraktivan za ljetovanje je konačan. Drugi sjajan primjer je gradnja jer se svaki investitor vodio logikom: ako kvadratni metar mogu prodati po, primjerice, dvije tisuće eura, onda ih milijun mogu prodati za milijun puta više, odnosno dvije milijarde eura. I tu se pojavljuje problem sličan turističkom: ljudi ipak ne žele živjeti u mravinjaku tako da je deset kuća na nekoj lokaciji ipak daleko atraktivnije od njih tisuću. No takva logika je ipak bila dominantna u dosadašnjem razvoju hrvatskoga kapitalizma, što je dovelo do prave poplave kvazipoduzetnika koji su nastojali utjecati na pretvaranje poljoprivrednog zemljišta u građevinsko kako bi gradili i prodavali kvadrate. Zgodnih primjera se može nabrojiti zaista mnogo, počevši od kupnji oranica u Resniku, koje su prenamijenjene u građevinsko zemljište, čim ih je kupio poduzetnik blizak zagrebačkim gradskim vlastima, preko prenamjenjivanja poljoprivrednog zemljišta na Hvaru u građevinsko, čim ga je kupio bivši general, pa do inozemnih investicijskih fondova koji su kupili milijune četvornih metara na Pelješcu u očekivanju gradnje mosta. Svi su oni zaradili ili će, prilično je izvjesno, uskoro zaraditi, no koliko su poreza platili za to? Ne samo PDV-a i poreza na dobit već i poreza od onog što su zaradili od jednog potpisa i udarca štambiljem. Doista bi bilo zanimljivo vidjeti jesu li i koliko su poreza vlasnici prenamijenjenog zemljišta dosad uplatili u proračun. A bilo bi logično da jesu. Poznati i priznati porezni stručnjak dr. Božidar Jelčić iznio je u razgovoru za Globus potrebu oporezivanja nekretnina čija je vrijednost znatno porasla bez njihove zasluge. Konkretno, ako se nekome poljoprivredno zemljište prenamjeni u građevinsko, što je dosad nerijetko bio čarobni štapić kojim su se mnogi, obično povezani s lokalnim vlastima, vrlo brzo bogatili. Tu se doista vidi vrlo konkretna dobit koju je lako utvrditi. Profesor Jelčić je predložio i oporezivanje dobiti koja nastane zbog rasta vrijednosti nekretnina uzrokovane gradnjom cesta, mostova, luka te vodovodne, električne, plinske i kanalizacijske mreže, odnosno doprinosom svih poreznih obveznika.

Bliskost vlasti
Lijepo je da su trgovci nekretninama zaradili ili će zaraditi zahvaljujući svojoj hrabrosti i poduzetnosti, treba znati prikupiti novac i imati hrabrosti uložiti ga, ali još bi ljepše bilo i korisnije za društvo u cjelini da se na golemu dobit koja se tu ostvaruje plati i nekakav porez? Ako se već izbjegavanje naplate poreza može nekako opravdati kompliciranošću procjene, odnosno s previše prostora za nekakvo diskrecijsko odlučivanje koje je temeljni preduvjet za korupciju, u situacijama kad je potezom pera vrijednost donedavno poljoprivrednog zemljišta pretvorenog u građevinsko višestruko narasla, to opravdanje jednostavno ne stoji. K tome, na taj bi se način oporezivalo samo one koji imaju, odnosno one koji su zaradili, smanjio bi se prostor za najrazličitije oblike korupcije pri kreiranju prostornih i urbanističkih planova i stvorili preduvjeti za stvaranje djelotvornijeg tržišta nekretnina, zahvaljujući čemu bi se djelotvornije obrtao novac. Time bi se stvorili preduvjeti za povećanje bogatstva cijelog društva, a ne samo kvazipoduzetnika bliskih strukturama vlasti. No ako su ti kvazipoduzetnici ujedno i donatori stranaka koje obnašaju vlast, onda stvar postaje bitno kompliciranija. A još ako je ta ista vlast izglasala zakone koji omogućavaju da poduzetnici koji grade, primjerice, igrališta za golf, ne plaćaju apsolutno nikakvu naknadu za prenamjenu, onda cijela stvar postaje gotovo nemoguća i ideja o povećanju PDV-a postaje daleko realnija.

Zorislav Antun Petrović, Transparency International Hrvatska