Nitko nikada štednjom nije vratio prosperitet

Autor: Joseph E. Stiglitz , 09. prosinac 2013. u 22:00

Mjere štednje u eurozoni koje onemogućavaju rast treba zamijeniti mjerama koje potiču rast i usmjerene su na ulaganja u ljudski kapital, tehnologiju i infrastrukturu.

Prošle su tri godine od izbijanja krize eura, a samo bi se nepopravljivi optimist usudio reći da je najgore za nama. Neki primjećuju da je recesija s dvostrukim dnom u eurozoni završila te zaključuju da se lijek u obliku štednje pokazao uspješnim.

No samo se usudite to ustvrditi zemljama koje su još uvijek u depresiji, čiji je BDP po glavi stanovnika i dalje ispod razine iz 2008., stopa nezaposlenosti iznad 20 posto, a nezaposlenost mladih premašuje 50 posto. Sudeći prema trenutnom tempu "oporavka", te zemlje nemaju nikakvog razloga očekivati povratak u normalno stanje prije sredine sljedećeg desetljeća.

Istinska bankarska unija
Studija ekonomista Banke saveznih rezervi došla je do zaključka da će dugotrajna visoka stopa nezaposlenosti u SAD-u imati negativne posljedice po rast BDP-a i u godinama koje su pred nama. Ako je to istina za SAD, u kojima je stopa nezaposlenosti za 40 posto niža nego u Europi, izgledi rasta u Europi doimaju se uistinu bijednima. Prije svega je potrebna temeljna reforma strukture eurozone. Dosad je već svima jasno što je sve potrebno. Prvo, istinska bankarska unija sa zajedničkim nadzorom, zajedničkim depozitarnim jamstvom i jedinstvenim rješenjem; naime, bez svega navedenoga novac će i dalje nastaviti pritjecati iz najslabijih zemalja u najsnažnije.Drugo, neki oblik mutualizacije duga, možda u obliku euro obveznica: budući da je europski omjer duga prema BDP-u niži od američkog, eurozona bi se mogla zaduživati po negativnim realnim kamatnim stopama, baš kao i SAD. Takve niže kamatne stope oslobodile bi određeni višak novca za poticaj gospodarstva smanjenjem BDP-a, čime bi se razbio začarani krug u zemljama najteže pogođenima krizom, gdje zbog štednje raste dužničko opterećenje. Treće, industrijske mjere koje bi omogućile državama koje kaskaju da uhvate korak; to podrazumijeva reviziju trenutnih propisa koji takve mjere odbacuju i zabranjuju kao neprihvatljive intervencije u slobodno tržište.

Četvrto, središnja banka koja nije usredotočena samo na inflaciju, nego i na rast, zaposlenost te financijsku stabilnost. Peto, zamjena mjera štednje koje onemogućavaju rast mjerama koje potiču rast i usmjerene su na ulaganja u ljudski kapital, tehnologiju i infrastrukturu. U velikom dijelu ustroj eura predstavlja odraz neoliberalnih ekonomskih doktrina koje su prevladavale u vrijeme kada je jedinstvena valuta osmišljena. Tada se smatralo da je održavanje inflacije niskom nužno, a možda i dostatno za rast i stabilnost, da je osamostaljenje središnjih banaka jedini način da se zajamči povjerenje u monetarni sustav, da niski dug i deficit jamče gospodarsku konvergenciju država članica i da će jedinstveno tržište, to jest slobodan protok ljudi i novca, zajamčiti uspješnost i stabilnost. Sve te doktrine pokazale su se pogrešnima. Neovisna američka i europska središnja banka obavile su puno lošiji posao u razdoblju netom prije izbijanja krize u usporedbi s manje samostalnim bankama u nekim vodećim zemljama u usponu jer im je usmjerenost na inflaciju odvratio pažnju od daleko važnijih problema u vidu financijske krhkosti. Slično tome, Španjolska i Irska su prije krize imale niski omjer duga prema BDP-u i fiskalni višak. Kriza je kod njih uzrokovala deficit i visoki dug, a fiskalno stezanje na koje je Europa pristala neće omogućiti niti brz oporavak od ove krize niti će uspjeti spriječiti sljedeću.

Izvoz nije opcija
Interna devalvacija, odnosno smanjenje plaća i cijena u pojedinačnim zemljama, nije nadomjestak za fleksibilnost valutnog tečaja. Dapače, sve je veća zabrinutost u pogledu deflacije, koja povećava financijsku polugu i dužničko opterećenje, koji su ionako previsoki.Niti jedna zemlja nikada nije vratila prosperitet putem štednje. Povijesno gledajući, nekolicina malih zemalja imala je sreće i popunila jaz u potražnji izvozom za vrijeme stezanja javne potrošnje, što im je omogućilo da izbjegnu deprimirajuće učinke štednje. No europski izvoz jedva se povećao od 2008. S obzirom da je globalni rast tako plah, izvoz nije opcija koja će u doglednoj budućnosti vratiti prosperitet Europi i Americi. Njemačka je zajedno s nekim drugim sjevernoeuropskim zemljama u iskazu nedoličnog manjka europske solidarnosti izjavila kako neće pristati na plaćanje dugova svojih rastrošnih južnih susjeda. Takvi navodi su pogrešni po nekoliko točaka. Za početak, zbog nižih kamatnih stopa koje bi proizašle iz euro obveznica ili sličnog mehanizma dužničkim opterećenjem moglo bi se upravljati.Usvoji li eurozona gore predstavljeni program, neće biti potrebe da Njemačka plaća ičije račune. No zbog iskrivljenih mjera koje Europa provodi restrukturiranja duga nižu se jedno za drugim. Ako Njemačka i ostale sjevernoeuropske zemlje nastave ustrajati na provedbi trenutno važećih mjera, i one će, zajedno sa svojim južnim susjedima, u konačnici platiti visoku cijenu toga. Euro je u Europu trebao donijeti rast, prosperitet i osjećaj zajedništva. Umjesto toga donio je stagnaciju, nestabilnost i razdijeljenost. 

© Project Syndicate, 2013.

Komentirajte prvi

New Report

Close