Naše prehrambene tvrtke plaćale najskuplji šećer na svijetu

Autor: Stipan Bilić , 12. travanj 2015. u 22:00

Domaća prehrambena, a posebno konditorska industrija, industrija pića, te dijelovi pekarske i mliječne industrije, u kojima je zaposleno više od 14.000 radnika, plaćali su špekulantima šećer skuplji za najmanje 200 eura po toni.

Jedan od gospodarskih početaka Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca počeo je šećernom aferom u kojoj je sin predsjednika vlade Nikole Pašića bio upleten u špekulacije kod uvoza šećera, a na zastupničko pitanje o aferi sa šećerom Pašić je lakonski odgovorio, braneći svoga sina: "Deca ko deca, vole šećer".

Prije četrdesetak godina tiho je prošla tzv. afera Progres kada su opet neka "deca" špekulativno bez dozvole uvezla šećer, a drugi ešalon sudionika, direktor Progresa i neki drugi, završili u zatvoru ili su smijenjeni.Nakon osamostaljivanja Hrvatske drževe, opet tamo neko "dete" poigralo se šećerom i izdalo uvoznih dozvola za uvoz oko 360.000 tona šećera, iako smo imali proizvodnju od oko 140.000 tona, a naša potrošnja nije puno veća od 100.000 tona šećera. Taj uvoz gotovo je upropastio hrvatske šećerane i proizvođače šećerne repe i ta proizvodnja je godinama snosila posljedice "dečijih" igara sa šećerom.

Nakon potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju opet nekakvoj "deci" nepotrebno i posve beskorisno za Republiku Hrvatsku omogućava se špekulacija uvozom i izvozom šećera. Naime, do tada iz Republike Hrvatske nikada se nije izvozio šećer, pa su pregovarači iz EU dopustili uvoz šećera iz Hrvatske u volumenu koliko iznosi kapacitet proizvodnje šećera iz šećerne repe u našoj zemlji u jednoj sezoni. Hrvatska državna vlast i opet tamo neka "deca" iskoristila su to pravo i privelegij EU i opet su otvorila aferu šećera koja je imala i još uvijek ima pogubne učinke za hrvatsku prehrambenu industriju i potrošače.

Razilke u cijeni
Tada je na svjetskom tržištu šećer imao cijenu oko 350 eura po toni, u EU šećer je imao cijenu od 620 eura po toni, a na našem domaćem tržištu šećer se prodavao po 400 do 500 eura po toni. Nakon potpisivanja "sporazuma" naša država je, objektivno govoreći, otvorila prostor za špekulaciju pojedinaca koji su nemoralno zarađivali na izvozu hrvatskog šećera u EU (veća europska cijena za oko 200 eura po toni), a da bi podmirili hrvatske potrebe za šećerom ti isti špekulanti dobivali su uvozne dozvole, da bez plaćanja carine uvoze šećer na hrvatsko tržište. I našoj industriji prodavali su uvozni šečer (koji je koštao oko 350 eura po toni) za oko 600 eura po toni.

Za sve te godine nije povećana proizvodnja šećerne repe niti proizvodnja šećera u Hrvatskoj. Domaća prehrambena industrija, a posebno konditorska industrija, industrija pića, te dijelovi pekarske i mliječne industrije, u kojima je zaposleno više od 14.000 radnika, plaćali su tim špekulantima skuplji šećer za najmanje 200 eura po toni, a za tu industriju uvoz šećara je bio gotovo nemoguć jer je carina za domaću prerađivačku industriju bila 270 eura po toni. Dok je državna vlast špekulante oslobađala carina za uvoz šećera kojim su kao podmirivali domaće tržište, prehrambena industrija nije mogla dobiti uvoz šećera oslobođen plaćanja carine. Ta industrija je zbog nekih međunarodnih multilaterarnih ili bilateralnih odnosa odobravala bescarinski uvoz nekih malih beznačajnih količina šećera. Na tom "poštenom" državnom odnosu prema EU i domaćoj prehrambenoj industriji špekulanti su zarađivali godišnje 50 do 60 milijuna eura, a građani i domaća prehrambena industrija plaćali su najskuplju cijenu za šećer u svijetu.

Iako je šećer bio skup, domaća proizvodnja šećerne repe je padala, što jasno govori da se pogodovalo "deci", a ne domaćoj industriji. I što je najgore, nitko za tu špekulaciju ne "guli krumpire".Ulaskom u EU, Republika Hrvatska dobila je obvezu dostaviti podatke o špekulativnim i prekomjernim zalihama šećera i nakon dostave podataka utvrđeno je da su špekulativna zalihe bile 38.000 tona. Metoda EU kod utvrđivanja zaliha bila je vremenski postavljena i utvrđivao se tok zaliha kroz odnos uvoza i izvoza u jednom dužem vremenskom razdoblju. Po EU propisima vlasnici špekulativnih zaliha trebaju ili utvrđeni višak izvesti izvan EU tržišta, ili ga utrošiti u stočnu hranu ili proizvodnju energije – ili platiti penale. Mislim da je princip EU u redu i korektan je za nas kao i za druge države.

Uklanjanje zaliha
I sada opet nastupaju "deca" kod utvrđivanja špekulativnih zaliha, iako su kod proizvođača zalihe šećera i proizvoda koji sadržavaju šećer bile popisane na dan 1.7., za 2009., 2010., 2011., 2012., i 1.7. 2013. Kod industrije nisu utvrđene prekomjerne ni špekulativne zalihe, što je opipljiva činjenica, već su zalihe bile nešto manje od uobičajenih, pa ta industrija ne treba plaćati uklanjanje tih zaliha. Za poduzeća je suludo utvrđivati zalihe za vrijeme vremenskog tijeka već se zalihe utvrđuju na jedan dan ili knjigovostveno, ili uvidom u zalihe na skladištu. Državna vlast primjenjuje propis EU doslovno i po toj računici špekulativne zalihe se utvrđuju ne kod "dece" već računski kod prehrambene industrije pa tako u poduzeću koje je 1.7.2013., imalo na zalihama 600 kg šećera računicom ministarstva utvrđena je špekulativna zaliha na papiru od 50.000 kg, i ta bi tvrtka trbala platiti uklanjanje tih zaliha. 

Nenaplativi troškovi 
U aferama oko špekulativnog uvoza šećera kroz cijelo ovo vrijema konstanta je da su akteri afera "deca", da cijenu špekulacije plaća netko drugi, ali prije je o tome bilo zastupničkih pitanja, ili partijske eliminacije barem drugog ešalona odgovornih, a mi smo u demokraciji dogurali toliko daleko da nitko "decu" ne smije ni prozvati, a kamo li od njih naplatiti trošak zbrinjavanja špekulativnih zaliha koje su "deca" napravila. A što je s našom industrijom u ovom slučaju? Koja je toj "deci" plaćala uvozni šećer (koji košta 2,8 do 3,2 kn/kg ovisno o godinama) od 4,5 do 5,2 kn/kg. Takva cijena šećera onemogućila je konkurentu sposobnost te proizvodnje, pa su tvrtke iz sektora proizvodnje pića, proizvodnja pekmeza i marmelada, proizvodnje konditorskih proizvoda na rubu odlaska u gubitke. I u tim uvjetima te tvrtke moraju platiti špekulativne zalihe jer se "decu" ne smije spominjati.

Komentari (2)
Pogledajte sve

E moj gos.Biliću laprdate li laprdate o poljpoprivredi i prehrambenoj industriji godina i uvjek isto,plaća Vas prehranbena industrija da joj popravite imiđ ali to neide jer su skupi,neracionalni i nekonkurentni i svi e propasi,SVI i tu im ni dragi Bog nemože pomoci.
Zašto niste napisao da su naši kaditorski proizvodi preskupi i ka takvi se nemogu izvesti u zemlje EU a,zašto niste napisali da u Vegeti ima previše nitrata pa je nemožemo izvesti u zapadne zemlje ima još stotine takvih zašto.
Drago mi je da ce sva prehranbena industrija propasti a znate zašto,zato jer su 20 godina ugnjetavali i t.acili Hrvatskog poljoprivrednika i izmuzli mu i zadnju kap krvi ali poljoprivrednici ce prezivjet a prerađivačka industrija ce otić u bankrot

Da li ste Vi g. Bilić možda saznali za tu “decu”

New Report

Close