Čini se da ulazimo u novo doba megaprojekata u kojem države, osobito članice G-20, mobiliziraju privatni sektor kako bi naveliko ulagale u multimilijunske ili još veće infrastrukturne inicijative, poput cjevovoda, brana vodovodnih sustava i sustava električne energije i cestovnih mreža.

Potrošnja na megaprojekte trenutno iznosi oko 6 do 9 bilijuna dolara godišnje, što iznosi oko 8% globalnog BDP-a, te je stoga to "najveći procvat ulaganja u ljudskoj povijesti." Štoviše, geopolitika, težnje za gospodarskim rastom, potraga za novim tržištima i prirodnim resursima još više potiču financiranje infrastrukturnih projekata velikih razmjera. Na prijelazu eksplozije takvih projekata koja je potencijalno bez presedana, svjetski vođe i zajmodavci doimaju se relativno zaboravnim vezano uz skupe lekcije iz prošlosti.

Nesumnjivo, ulaganja u infrastrukturu mogu poslužiti udovoljenju stvarnih potreba, uslijed pomoći u udovoljavanju neočekivanom naletu potražnje za hranom, vodom i energijom. Međutim, ako ne dođe do pažljivog preusmjeravanja i upravljanja eksplozijom megaprojekata, sva ta nastojanja mogla bi biti kontraproduktivna i neodrživa. U odsustvu demoratskih kontrola, ulagači bi mogli privatizirati dobit i podruštvljavati gubitke, dok bi istovremeno usvojili pristup temeljen na ugljiku i ostale društveno štetne pristupe.

Agresivno ulaganje
Prije svega, tu je pitanje isplativosti. Umjesto usvajanja filozofije "malo je prekrasno" ili "veće je bolje", države moraju sagraditi infrastrukturu "odgovarajućih razmjera" koja će odgovarati svojoj namjeni.  Bent Flyvbjerg, profesor na Sveučilištu u Oxfordu, specijaliziran u upravljanju programom i u planiranju, proučavao je podatke tijekom 70 godina i došao je do zaključka da postoji "nepobitan zakon megaprojekata": oni su gotovo konstantno "iznad proračuna, iznad vremena, uvijek iznova." On dodaje da su oni također podložni "preživljavanju najnesposobnijih," te se najgori projekti implementiraju umjesto najboljih. Taj rizik povećava se činjenicom da te megaprojekte naveliko pokreće geopolitika – umjesto oprezne ekonomije.

Od 2000. do 2014., dok se globalni BDP više nego udvostručio dosegnuvši 75 bilijuna američkih dolara, udio zemalja članica G-7 u svjetskom gospodarstvu pao je sa 65% na 45%. Uslijed prilagodbe međunarodne scene tom rebalansu, Sjedinjene Američke Države počele su brinuti da će novi igrači i institucije, poput Azijske infrastrukturne investicijske banke predvođene Kinom, staviti na kušnju njihovu hegemoniju. Slijedom toga, institucije predvođene Zapadom, poput Svjetske banke i Azijske razvojne banke, agresivno šire svoje operacije ulaganja u infrastrukturu te otvoreno zazivaju promjenu paradigme. Članice G-20 također potiču pokretanje megaprojekata, nadajući se povećanju stopa rasta na globalnoj razini za barem 2% do 2018. Prema procjenama Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), do 2030. bit će neophodno uložiti dodatnih 70 bilijuna američkih dolara u infrastrukturu – s prosječnim izdacima koji neznatno premašuju 4,5 bilijuna američkih dolara godišnje.

Za usporedbu, procjenjuje se da bi bilo neophodno 2-3 bilijuna američkih dolara godišnje za postizanje ciljeva održivog razvoja. Jasno je da megaprojekti vode do velike mogućnosti za rasipanje, korupciju i gomilanje neodrživog javnog duga. Drugo pitanje koje se mora preispitati je pitanje planetarnih granica. U ožujku 2015. pismo članicama G-20, skupini znanstvenika, zagovornika čuvanja okoliša i idejnih predvodnika upozorilo je da pojačavanje ulaganja u megaprojekte donosi rizik od nepovratnih i katastrofalnih posljedica za okoliš. "Svake godine mi već potrošimo resurse u vrijednosti oko jednog i pol planeta," objasnili su autori pisma. "Izbori vezani uz infrastrukturu trebaju biti napravljeni u cilju pružanja pomoći, a ne pogoršavanja te situacije."

Klimatski kriteriji
Na sličan način, Međuvladin panel o klimatskim promjenama upozorava da "može biti vrlo teško ili skupo izmijeniti razvoj infrastrukture i dugoročne projekte koji navedu društva na puteve usredotočene na emisiju stakleničkih plinova." Nadalje, članice G-20 uvele su nekoliko društvenih i ekoloških kriterija, te kriterija povezanih s klimom vezano uz "listu želja" za megaprojekte koji će svaka zemlja članica predstaviti na njihovom summitu u Turskoj u studenom.  Treći potencijalan problem vezano uz megaprojekte je njihovo oslanjanje na javna-privatna partnerstva. Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond i ostali multilateralni zajmodavci pokrenuli su inicijativu za preustroj razvojnih sredstava između ostalog uspostavljanjem novih kategorija sredstava društvene i gospodarske infrastrukture u cilju privlačenja privatnih ulaganja, kao segment ponovne usredotočenosti na ulaganja velikih razmjera.

"Moramo iskoristiti bilijune dolara u vlasništvu institucionalnih investitora i usmjeriti ta sredstva u projekte," rekao je predsjednik Grupe Svjetske banke Jim Yong Kim. Uporabom javnog novca za izbjegavanje rizika, institucije se nadaju da će privući dugoročne institucionalne investitore – uključujući razne fondove i osiguravateljne tvrtke – koji zajedno nadziru sredstva čija se vrijednost procjenjuje na 93 bilijuna dolara. Oni se nadaju da će im iskorištavanje tog velikog udruživanja kapitala omogućiti povećanje infrastrukture i preobrazbu razvojnog financiranja na načine koji bi prethodno bili nezamislivi. Problem je da su javna privtna partnerstva neophodna za ostvarenje konkuretnog povrata od ulaganja.

Posljedično, prema ispitivačima na Londonskoj školi ekonomije, njih "ne smatraju odgovarajućim instrumentom za projekte [informacijske tehnologije], ili tamo gdje socijalna pitanja ograničavaju troškove korisnika koji bi mogli učiniti projekt zanimljivim za privatni sektor." Privatni investitori traže podupiranje stope povrata njihovih  ulaganja kroz zajamčene izvore prihoda i omogućavanjem da zakoni i regulativa (uključujući ekološke i socijalne zahtjeve) ne obuhvaćaju rezove u njihovoj dobiti. Postoji rizik da će potraga za dobiti potkopati javno dobro. 

Zajamčeni izvori prihoda
Naposljetku, pravila koja reguliraju dugoročna ulaganja ne uključuju na učinkovit način dugoročne ekološke rizike, kao ni one vezane uz socijalna pitanja, koje ističu sindikati i Program Ujedinjenih naroda za okoliš. Udruživanje infrastrukturnih ulaganja u portfelje ili pretvaranje razvojnih sektora u kategorije sredstava mogli bi privatizirati dobitke i socijalizirati gubitke u ogromnim razmjerima. Ova dinamika može povećati razine nejednakosti i potkopati demokraciju, uslijed pomanjkanja moći koju vlade – a znatno manje građani – mogu imati nad institucionalnim investitorima.

Općenito, trgovinska pravila i sporazumi pogoršavaju te probleme stavljajući interese investitora iznad interesa običnih građana. U slučaju da ostane ne preispitano, poticanje megaprojekata nosi rizik – prema riječima autora pisma članicama G-20 – "postat će nepopustljivo po pitanju opasne vizije." Od iznimne je važnosti da omogućimo da se sve transformacije razvojnog financiranja oblikuju na način koji podupire ljudska prava i zaštitu planeta Zemlje.

© Project Syndicate, 2015.