Brojni objektivni promatrači uspon nenastanjenih suvremenih "gradova duhova" financiranih rizičnim financijskim instrumentima lokalne vlasti smatraju simptomom nadolazeće kineske propasti.

No ovo gledište podcjenjuje koliko su na razvojnom putu takvi izazovi neizbježni, pa čak i nužni.Godine 2012. ulagač u rizični kapital William Janeway ustvrdio je da je gospodarski razvoj igra u kojoj sudjeluju tri igrača: država, privatni poduzetnici inovatori i financijski kapitalizam, s neizbježnim cikličkim usponima koji stvaraju uvjete za sljedeći val rasta izumiteljskih potencijala i proizvodnosti. U Sjedinjenim Američkim Državama "gradovi duhova" počeli su se pojavljivati usporedno s propašću lokalnih banaka nakon što su sredinom 19. stoljeća otpočela ulaganja u željeznice, rudarstvo i industrijalizaciju. No ta zemlja nije iskusila sustavne rizike koji su se prelili preko granica. Bez ulaganja velikih razmjera u infrastrukturu, posebice prijevoz, rast produktivnosti koji je Americi omogućio da se postavi kao industrijska sila bio bi posve nemoguć. Ubrzani gospodarski rast odgodio je gubitke nastale uslijed suviška kapaciteta. 

Industrijalizacijski zamah
Slično tomu, gledajući povijesno, "gradovi duhova" u Kini sigurno će se pokazati kao prepreke na putu razvoja. Naime, golema kineska infrastrukturna ulaganja, uglavnom financirana rizičnim financijskim instrumentima lokalne vlasti najvjerojatnije će se pamtiti po ključnom doprinosu gospodarskoj modernizaciji ove zemlje. Naravno, pretvorba infrastrukturnih ulaganja u gospodarski napredak nije zajamčena. Nova infrastruktura, zajedno s obukom na radnom mjestu, mora ojačati proizvodne kapacitete ove zemlje dovoljno da spriječi razaranje vrijednosti zbog zastarjelog fiksnog kapitala i nedovoljnog zapošljavanja.Ukupna vrijednost infrastrukturnih ulaganja u Kinu iznosi samo 240 posto BDP-a, što je puno manje od japanskih 551 posto, a Kina ima puno mlađe stanovništvo.

Kineski osnovni kapital i dalje je ispod 10.000 dolara po glavi stanovnika, dok ta brojka za SAD iznosi 90.000 dolara, a za Japan 200.000 dolara (prema podacima iz 2011. godine).Nadalje, otprilike 12 posto kineskog stanovništva svake godine migrira u gradove. Neumoljiva potražnja za suvremenom i inovativnom infrastrukturom koja podržava životni standard građana, unaprjeđuje energetsku učinkovitost i minimalizira zagađenje stoga se ne smije zanemariti. Premda rizični financijski instrumenti lokalne vlasti sadrže određene pretpostavljene rizike koji proizlaze iz niske transparentnosti i državnog nadzora, isti su se pokazali ključnima za dosadašnji kineski proces industrijalizacije. Naime, nastali su početkom 1990-ih s ciljem da Šangaju i Guangdongu omoguće nadogradnju infrastrukture u sklopu priprema za industrijalizacijski zamah.

Rastrošnost poslije uspjeha
Zahvaljujući suradnji Svjetske banke i Kineske razvojne banke ti gradovi osmislili su inovativnu institucijsku infrastrukturu kako bi omogućili koordinaciju vlasnika udjela na provedbi točno određenih infrastrukturnih projekata, pri čemu su primijenili zakonsko-pravne i računovodstvene alate modernih korporacija. Drugim riječima, rizični financijski instrumenti lokalne vlasti u svojoj su srži sredstvo lokalne modernizacije. Institucijske inovacije omogućile su obnovu i izgradnju tisuća kineskih gradova međusobno povezanih zračnim lukama, autocestama, brzim vlakovima i naprednim telekomunikacijskim sustavima.

Uz potporu ovih struktura i poveznica, čak jedna trećina kineskih gradova dostigla je BDP po glavi stanovnika viši od 10.000 američkih dolara. Usto početni rizični financijski instrumenti lokalne vlasti nisu bili izloženi neskladnim rokovima dospijeća jer ih se financiralo kroz dugoročne zajmove Kineske razvojne banke, a lokalna vlast koristila je prikupljene naknade i porezna sredstva iz dovršenih infrastrukturnih projekata za pokrivanje operativnih troškova i servisiranje duga. Na taj su način rizični financijski instrumenti lokalne vlasti doprinijeli stvaranju mreže koja je lokalna poduzeća povezala s globalnim vrijednosnim lancima. No, uspjeh je doveo do suviška i rastrošnosti.

Golemi vladini poticaji izdani netom prije izbijanja svjetske financijske krize potaknuli su lokalne vlasti na zaduživanje kod kineskih banaka s ciljem ostvarenja sanjanih infrastrukturnih projekata te su udaljeniji gradovi počeli slijediti primjer Šangaja ili Shenzena. Međutim, infrastrukturni procvat temeljio se na vjerovanju da će lokalna vlast zauvijek imati pristup lako dostupnim zajmovima, jeftinom zemljištu te da će porast potražnje potrajati. Kada se tržište 2011. suzilo, izgledi za uspjeh mnogih započetih projekata naglo su se smanjili, što je nagnalo rizične financijske instrumente lokalne vlasti da zatraže kreditiranje na sivom bankarskom tržištu, a što je pak dovelo do rasta troškova zaduživanja te stavilo nove tržišne izazove pred proces reforme.

Dugoročna otpornost
Usprkos svemu, kako Kina ima ulogu svjetskog zajmodavca, rizični financijski instrumenti lokalne vlasti nisu imali posljedice po globalni sustav. Premda je neplaćeni dug lokalne kineske vlasti koncem 2011. iznosio 29 bilijuna juana (4,7 bilijuna dolara), vrijednost zemljišta i fiksnog kapitala je 90 bilijuna juana, što znači da bi lokalna vlast ostala solventna čak i u slučaju dvostrukog smanjenja vrijednosti imovine. Time preostaje jedino pitanje servisiranja duga. U cilju rješavanja tog problema vlada je najavila fiskalne reforme kojima bi se dohodak podijelio između lokalne i središnje vlasti te time lokalnoj vlasti omogućilo izdavanje dugoročnih područnih obveznica. Kineski "gradovi duhova" i zaduženost lokalne vlasti nisu oznake propasti. To su tek prepreke na putu prema razvijenom gospodarstvu, u kojemu će rastrošnost i viškove morati razriješiti ili država ili tržišne sile. Zapravo će rješavanjem ovih izazova kinesko gospodarstvo postati dugoročno otpornije.

© Project Syndicate, 2014.

Koautor Xiao Geng je voditelj istraživanja pri institutu Fung Global Institute