Dina Vasić

Dina Vasić

MBA, predavač, katedra za financije Zagrebačke škole ekonomije i managementa

Fundraising u visokom obrazovanju – utopija, nepostojanje interesa ili nešto treće?

Thinkstock Thinkstock

Vrlo često čitamo ili slušamo o raznim svjetskim novostima u razvoju poslovanja.

Piše: Dina Vasić, MBA. predavač, katedra za financije Zagrebačke škole ekonomije i managementa

Vrlo često čitamo ili slušamo o raznim svjetskim novostima u razvoju poslovanja. S obzirom da sve novosti nisu često primjenjive na svim područjima, učestalo njihov razvoj niti ne pronalazi put do poslovne ili akademske zajednice. Jedan od primjera je klasičan „fundraising“ u visokom obrazovanju kao potencijalan izvor financiranja istog.

Što je to uopće fundraising?

Fundraising je jednostavno proces traženja i prikupljanja doprinosa u obliku novca ili drugih izvora koji su prikladni za financiranje ili doprinos organizacijama ili projektima, a prikupljaju se donacijama pojedinaca, poduzeća, dobrotvornih zaklada, vladinih agencija ili drugih vanjskih izvora. Iako se fundraising uglavnom odnosi na nastojanja da se prikupi novac za neprofitne institucije, on se ponekada koristi i za identifikaciju i prikupljanje investitora ili drugih izvora kapitala za dobit samih poduzeća.

Zašto je fundraising u (privatnom) visokom obrazovanju uopće relevantan pojam?

Financiranje visokog obrazovanja je velika i prilično složena tema. Vrlo je složena dijelom zbog svojih višestrukih izvora prihoda, dok s druge strane ima proizvod koji se sam po sebi različito financira od strane trećih osoba (krediti, pozajmice, gotovinske uplate, stipendije). Nadalje, sam obrazac financiranja se razlikuje prema vrsti institucije (sveučilišta, četverogodišnji stručni studij, dvogodišnji ili jednogodišnji diplomski studij, doktorski studij), prema načinu upravljanja (javne ili privatne institucije) i prema državi u kojoj se institucija nalazi. U okviru privatnog sektora, postoje različite razine izdataka kao i obrasci formiranja cijena koje se u konačnici razlikuju prema institucionalnom bogatstvu, demografiji, općenitom stanju u državi, broju eventualnih polaznika programa i stanju konkurencije.  Osim pitanja financiranja, imamo i pitanje politike kvalitete (odnosa financiranja i kvalitete u nekoliko dimenzija), pristupa (dostupnost financiranja) i učinkovitosti (potraga za troškovno učinkovite odnose između prihoda – posebice onih koji dolaze od strane studenata, njihovih roditelja ili poreznih obveznika; te outputa obrazovanja – koji se mjere u broju prijavljenih, broju diplomiranih, konačnim informacijama o zaposlenju studenata, aktivnost zaposlenih i nastavnika).

Nedostatak znanja ili literature?

Istraživanje financiranja institucija visokog obrazovanja iz vanjskih izvora – fundraising na teorijskoj razini treba razdijeliti od istraživanja konkretnih slučajeva i primjera implementacije u institucije visokog obrazovanja. Konkretni primjeri implementacije fundraisinga prethodili su teoriji i odnose se na globalnu razinu. Sve je počelo sa najjednostavnijim humanitarnim akcijama diljem svijeta, koje su se razvojem modernog sustava obrazovanja jednostavno prenijele u jedan novi poslovni model. Tako su institucije visokog obrazovanja u SAD-u predvodnice pokreta financiranja fundraisingom i kao najuspješnije institucije diljem svijeta uzimaju se kao apsolutan primjer za modele uspješnog financiranja institucija visokog obrazovanja. Naravno, kada u ovom kontekstu spominjemo SAD, moramo napomenuti da je tamo filantropska podržka iznimno jaka. O tome jednako tako govori i činjenica da većina „how to“ alata, ali i same literature dolazi iz tog područja. Vezano uz sama sustavna istraživanja, najbolji izvor informacija o konkretnom vanjskom financiranju institucija visokog obrazovanja i najveći doprinos toj temi od 1981. godine sustavno daje istaknuti američki profesor Sveučilišta Buffalo, prof. dr. sc. D. Bruce Johnstone. Njegova duga lista radova na ovu temu koristi se kao relevantan izvor podataka za razne usporedbe i daljnja istraživanja diljem svijeta.

Što se tiče istraživanja na temu fundraisinga u institucijama visokog obrazovanja u RH ono do unazad godinu, dvije u tako slobodnoj formi nije postojalo (op.a. ili do sada nisu pronađeni relevantni podaci vezani uz takva istraživanja). Općenito zemlje postkomunističke Europe imaju različitu percepciju kada je riječ o „davanju novca“ . Na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa u drugoj polovici 2011. godine krenula su istraživanja o upotrebi, razvoju samog fundraisinga, za nas prilično neistraženog pojma u pokretanju financiranja privatnog visokog obrazovanja.

Radi li se prije svega samo o kulturi doniranja?

Malo je vjerojatno da će stanovnici zemalja postkomunističke Europe razmišljati o novcu jednako kao stanovnici SAD-a. Kapitalističko društvo, naspram društva koje je tek ušlo u kapitalizam ne samo da ima problem percepcije izvora financiranja, već i problem same kulture davanja ako bismo govorili o nekom obliku fundraisinga. Lako za percepciju izvora financiranja, no ako se samo fokusiramo na kulturu „vraćanja zajednici“ (op.a. kao što je to u SAD-u uobičajen slučaj) tu nastaju ključni problemi koji nisu nikako nerješivi. Preduvjeti za stvaranje kulture vraćanja zajednici leže inicijalno u pružanju osjećaja važnosti i utjecajnosti donatorima, a proizlaze iz dobro argumentiranih utrošenih doniranih sredstava jer donatori su populacija koja želi vidjeti gdje i za koju točno potrebu je utrošen njihov novac, te koje implikacije donirana sredstva imaju na društvo. Drugi preduvjet, nikako manje važan, jest stvaranje odnosa s alumni zajednicom na koju mnogo institucija u obrazovnom sustavu zaboravlja. Alumni zajednica bi trebala biti jedan vrlo važan dio plana razvoja institucija visokog obrazovanja, jedna vrijedna baza budućih donatora. Bez obzira na to što je alumni zajednica prva baza na listi budućih donatora, stvaranje dobrih odnosa alumnija i škola nije samo za financijske svrhe. Osjećaj alumnija da škole vode o njima brigu čak i ako su završili svoje obrazovanje, stvara osjećaj pripadnosti što je iznimno bitno za buduće donacije.

Američki model za sve?

Ono što je globalna istina jest da se većina uprava poslovnih škola zemalja u razvoju trenutno nalazi usred modela praćenja najboljih praksi poslovnih škola u SAD-u. Ono što rade je zapravo imitiranje strategije prema kojoj se poslovne škole natječu sa vodećim poslovnim školama u SAD-u. To je jedan prirodan tijek razvoja moderne konkurencije. Tekuća istraživanja u području financiranja i upravljanja visokim obrazovanjem dokumentiraju da je dominacija američkog modela obrazovanja dovoljno jaka da utječe na razvoj svjetskog obrazovnog sustava. To zapravo prikazuje koliko je američki model obrazovanja razvijen i stabilan.

Upravo u prilog tome, ne smije se zanemariti niti činjenica da većina poslovnih škola u zemljama u razvoju šalje svoje nastavnike ili studente na razmjenu u vodeće poslovne škole SAD-a. To je zapravo strategija uvoza znanja i najboljih praksi – uvoz iz područja koje je razvilo znanje u područja koja će znanje kao profitabilan proizvod tek početi koristiti . Naravno, da sve to ne bi bilo toliko jednostavno, imitiranje najboljeg modela u mnogim zemljama ima i negativnih strana koje se tiču specifičnosti lokanih ekonomija, načina poslovanja u zemljama, regulatorne i socijalne razlike. Dominacija SAD-a nije samo u imitiranju samog obrazovanja kada govorimo o tržištu obrazovanja, SAD je također predvodnik novih modela financiranja obrazovanja, ali i samih institucija visokog obrazovanja. Jedan od tih modela je i fundraising, odnosno prikupljanje vanjskih izvora financiranja.  S obzirom na tešku dostupnost samih financijskih izvješća visokih obrazovnih institucija u SAD-u, za ovo promatranje je korišten paket izvještaja Vijeća za potpore obrazovanja. U njihovom istraživanju stanja u visokom obrazovanju 2010. godine uzeto je u obzir 20 institucija visokog obrazovanja koje su svoje prihode povećali za 7.15 mlrd USD u 2010. godini.  Tako je 2010. godine Stanford University prikupio projektima fundraisinga daleko najviše sredstava i to čak 598,89 mil USD, a slijede ga Harvard University (596.96 mil), Johns Hopkins University (427.59 mil), University of Southern California (426.02 mil), te Columbia University (402.36 mil). Pozamašne svote omogućuju upravo tim sveučilištima da se održe na listi najkonkurentnijih na svijetu. Uzmimo u obzir da dobar dio tih sveučilišta su upravo privatna sveučilišta.

Ako znamo da je razvoj privatnog visokog obrazovanja u Hrvatskoj krenuo sredinom 90-tih, da je trenutno još uvijek u svojoj fazi rasta, dolazimo do pitanja da li je uopće moguće postaviti fundraising kao jedan od oblika financiranja kao nešto što je primjenjivo na naš slučaj, posebno u privatnom visokom obrazovanju?

Hrvatske privatne institucije visokog obrazovanja suočavaju se s jakom konkurencijom u vidu javnog obrazovanja u dijelu samog financiranja. Naime, javne institucije visokog obrazovanja podupire država, dok su privatne institucije visokog obrazovanja većinom prepuštene vlastitom financiranju. Ako prihvatimo činjenicu da je moguće razviti kulturu vraćanja zajednici, da privatno visoko obrazovanje poradi na razvoju alumni zajednica i baze donatora, još uvijek čekamo trenutak kada će se susresti s onim pravim problemima pravne prirode.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!